Jelena Milić: Kako biti poslednji

Reakcija Jelene Milić, direktorke centra za evroatlantske studije, povodom teksta Miroslava Lazankog Kako biti prvi, koji je objavljen u dnevnom listu Politika 21.04.2012. godine.

Tekst Miroslava Lazanskog „Kako biti prvi” obiluje netačnostima i mizoginijom (mržnjom i omalovanjavanjem žena), što nije prvi put i već postaje trend. Njegovu neprofesionalnost demonstrirala sam odavno u tekstu „O činjenicama ni reči”. Zašto se onda opet bavim njim? Zato što je Lazanski avatar (glasnik) struktura u Ministarstvu odbrane nad kojima ministar odbrane Dragan Šutanovac očito nema kontrolu, ali pristaje na kohabitaciju. Etabliranost avatara Lazanskiu ,,Politici” govori koliki su njihovi pipci i u ostalim domenima javnog života. Spominjem namerno mizoginiju nadajući se da ćemo se oko nje najlakše složiti. U slučaju pisanja avatara Lazanskogona je toliko očita da ne iziskuje ni guglovanje, a kamoli bolje poznavanje geopolitike ili položaja sektora bezbednosti u demokratskim društvima, da bi se znalo koliko je žena u vrhovima sektora bezbednosti. Sigurne u sebe i svoje politike one ne moraju da posežu za metodama koje im imputira vojni vrh preko avatara Lazanskog.

„Ja bih podržao izbor gospođe Mićić za novog ministra odbrane, jer dokazano ima lepše noge od ministra Šutanovca, pa bih upravo zbog toga vojska bila stalno na naslovnim stranicama svih štampanih medija…. Novinari bi u velikom broju dolazili na konferencije za novinare kao omađijani. Pa još ako ministarka poželi da leti u borbenom avionu, ona u pilotskom kombinezonu, pa ministarka u borbenom prsluku, pa ministarka novim potporučnicima dodeljuje pištolje i sablje, pa vrši smotru počasne jedinice garde… Onda, ako se ministarka malo udeblja i to postane vidljivo, celokupne oružane snage nagađaju, a javnost spekuliše je li ministarka u blagoslovenom stanju, ili nije. “

Nisam primetila da avataru Lazanskomsmeta kada se Putin slika nag do pojasa, ili kada se Šutanovac i Tadić šepure u pilotkama i maskirkama. Da li je mizoginija Lazanskog iskrena ili je znak profesionalne impotencije i degradacije, svejedno je. Ako on nije svestan da ga je vreme pregazilo, da se od racionalne kritike, dokazanih grešaka i argumenata brani mizoginijom, neprihvatljivom u civilizovanim društvima, onda bi uredništvo moralo biti. Ako „Politika” ne reaguje sistemski onda je i ona pod kontrolom tih struktura. Ili je tabloid.

Srbija je mnogo propatila i propustila zagađivanjem javnog prostora koji realizuju ratnozločinačke strukture Miloševićevog, Koštuničinog i Tadićevog režima kroz tabloide, kao i kroz one medije koji se pretvaraju da to nisu manjim fontom i slikama i prilozima iz kulture. I to je, kao i sam sektor bezbednosti, oblast javnog života kojoj je potreban preokret. Pisanje avatara Lazanskognam, kao i neprimerene reakcije ministra odbrane, kao lakmus test pokazuju koja su to pitanja koja provociraju nekontrolisane vojnobezbednosne strukture. Zahtev za otvarane tajnih dosijea svih službi bezbednosti, ustavnost delovanja Nacionalnog saveta za bezbednost i njegovih operativnih tela, bezbednosne i demokratske implikacije ostavke predsednika Tadića, ispravnosti imenovanja Ljubiše Dikovića na mesto načelnika generalštaba, utvrđivanje kako je i zašto Ratko Mladić tako dugo ostao na slobodi, zahteva za proširenje optužnica u slučaju žrtvovanja radnika RTS, utvrđivanja političke pozadine ubistva premijera Đinđića i uloge pobune JSO, podsećanje na nerešena ubistva vojnika u Topčideru…

Nataša Mićić, kandidatkinja Preokreta za ministarku odbrane, poslednja žrtva mizoginije i netačnog pisanja avatara Lazanskog, svojim je delovanjem već ugrožavala opstanak na vlasti „crvenog orkestra” u vojnim strukturama i otud ovaj napad.Trebalo je imati hrabrosti da se posle ubistva premijera Đinđića, za koje postaje sve jasnije da su vojne strukture imale glavnu reč, zavede vanredno stanje i vlast vrati civilnim strukturama, a zatim preduzmu i prvi normativni koraci ka uspostavljanju kontrole nad službama. Tada započeti suštinski proces refome sektora bezbednosti stao je dolaskom na vlast Vojislava Koštunice sa kojom je Demokratska stranka uspešno kohabitirala. Umesto jakog institucionalno demokratskog nadzora dobili smo kozmetičke mere i slab partijski nadzor i-ili kohabitaciju. I zato smo tu gde smo.

* Jelena Milić, Direktorka Centra za evroatlantske studije

Share