Dnevnik: Arhiv u Beogradu, Sarajevu, ili Budimpešti?

Izvor: Dnevnik

PO PRESTANKU RADA HAŠKOG TRIBUNALA

Gde će biti smešten haški arhiv nakon zatvaranja Tribunala, jedno je od važnijih pitanja koja moraju biti rešena u setu okončanja rada Suda u Hagu. Tim pitanjem baviće se UN i doneti odluku o tome. Tribunal u ovom trenutku razmatra različite opcije. Biće urađena analiza lokacija i opcija za arhiviranje dokumentacije, kako bi UN bio olakšan posao.

Portparol Haškog tribunala Refik Hodžić kaže da političke spekulacije o tome hoće li arhiv biti smešten u Sarajevu ili će to biti Beograd skreću pažnju sa suštine ovog vrlo važnog pitanja:
Tribunalu je u ovom trenutku prioritet da, gde god da bude, dokumentacija treba da bude dostupna javnosti na području bivše Jugoslavije. A politizacija i spekulacije o tome gde će arhiva završiti, gde je bolje da završi, u ovom trenutku aposolutno su nepotrebni jer je u Tribunalu ovaj proces u vrlo ranoj fazi i opcije o smeštaju arhive biće razmotrene tek u nekoj daljoj budućnosti, u Njujorku – navodi Hodžić.
Predsedništvo BiH nije razmatralo pitanje smeštaja haške arhive. Predsedavajući Željko Komšić smatra da bi arhiva svakako trebalo da završi u Sarajevu jer se gotovo 95 odsto dokumentacije odnosi na zločine koji su se dogodili u BiH, kao i da bi bila najbolje čuvana upravo u BiH:
Držim da je to pre svega moralno pitanje i Bosna i Hercegovina ima na to pravo, to je ogromna arhivska građa, to je važna arhivska građa i za buduće generacije. Nema razloga zašto je ne bismo čuvali mi, odnosno teško da bi moglo doći do manipulacije tim arhivom u smislu da to neko otuđi, da neko nešto zloupotrebljava. Dakle, nema razloga za takvu vrstu brige. Naravno, posebna komisija UN, odnosno Saveta bezbednosti će odlučivati o tome kaže Komšić.
U okviru regionalne saradnje Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i Dokumenta iz Zagreba usaglašen je stav da arhiva Tribunala treba da završi u Sarajevu. Mirsad Tokača iz Istraživačko-dokumentacionog centra kaže da, nažalost, već postoje pokušaji da se arhiva Tribunala u Hagu rasparča i deli entitetski:
Arhiv Haškog tribunala sadrži milione dokumenata, desetine hiljada sati video i audiomaterijala. Takva arhiva zahteva posebne uslove čuvanja i mnogo novca, što će svakako biti jedan od faktora kada se bude odlučivalo o tome gde će biti smeštena nakon zatvaranja Suda.
Nezvanično saznajemo da je, osim grada Haga koji se ponudio da smesti arhivu Tribunala, u opciji i nekoliko evropskih gradova, među njima i Budimpešta. Takođe, postoji mogućnost da nekoliko nevladinih organizacija iz regiona od UN-a dobije kvalitetne kopije arhive koje bi im bile ponuđene na čuvanje. Gde god bude smeštena, stav je da arhiva mora biti dostupna javnosti s područja bivše Jugoslavije.
Od kada se otvorilo pitanje sudbine arhive Haškog tribunala, nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije pokazalo je interesovanje da dođe u posed ove građe. Ideja o prebacivanju tog materijala, čija je težina već dosegla nekoliko stotina tona, u Beograd, nije sasvim strana ni državnim institucijama u čijoj je nadležnosti saradnja s Haškim tribunalom. U nekadašnjem Arhivu Jugoslavije kažu da je taj materijal od neprocenjivog značaja za istraživače devedesetih, ali da ima mnoštvo dokumenata koji još uvek nisu namenjeni najširoj javnosti, o čemu direktor ove institucije Mladen Milošević kaže:
Svakako da bi neka od naših institucija trebalo da se nađe na listi onih koje se interesuje za tu građu, tim pre što su iz pojedinih naših arhiva Haškom tribunalu, na zahtev odbrane ili Tužilaštva, dostavljane kopije dokumenata koji nisu dostupni široj javnosti. Oni su ustupljeni preko Ministarstva spoljnih poslova ili preko nadležnih institucija, uz naš stav i mišljenje da ne mogu da se nađu u rukama drugih, iz prostog razloga što rok zastarelosti za njihovo korišćenje nije istekao, da ne bi sutra otišla u neki drugi arhiv ili bila dostupna širokom krugu interesenata – navodi on.
Fond za humanitarno pravo već je napravio pozamašnu bazu podataka o ratovima iz devedesetih, čiji deo i sada čine pojedini dokumenti Haškog tribunala. Direktorka FHP-a Nataša Kandić nema, međutim, nikakvih dilema o tome da ta arhiva Haškog tribunala mora biti potpuno otvorena i dostupna jer je upoznavanje sa svim relevantnim činjenicama preduslov za prevladavanje nasleđa ratne prošlosti:
Postoji interes holandske vlade i Haga da original arhiva ostane u Hagu, kao gradu u kojem su sve međunarodne institucije i brojni arhivi. Po svojoj lokaciji Hag je najdostupniji s raznih strana. Naš stav je da kopije haške arhive moraju doći u regiju, moraju doći u države bivše Jugoslavije – naglašava ona.
No, istoričari će u svakom slučaju uskoro dobiti priliku da potraže još neke deliće koji će pomoći stvaranju kompletnije slike o jednom od najtragičnijih razdoblja u istoriji južnoslovenskih naroda. Profesor istorije 20. veka na Filozofskom fakultetu u Beogradu Ljubodrag Dimić kaže:
Otvaranje haških arhiva doprinosi usložnjavanju naših u ovom trenutku vrlo skromnih znanja o onome što se dešavalo na našim prostorima u poslednjoj deceniji 20. veka. Otuda svaku takvu najavu treba, čini mi se, podržati i prihvatiti s najvećim zadovoljstvom, s jedne strane, ali, s druge, i s najvećim stručnim oprezom ili kritičkim odnosom prema onome što se tamo nalazi. U svakom rezultatu do kojeg dolazi istorijska nauka su istorijski izvori. Otuda dostupnost jedne dugo i na specifičan način prikupljane kolekcije može obogatiti naša znanja. Ali, istovremeno ti izvori sami za sebe značiće mnogo manje nego ukoliko ih budemo ukrstili, uporedili, komparirali s ostalim istorijskim izvorima. Istoričari vole da kažu – tek u trenju s nekim drugim izvorima ili izvorima drugog tipa, ti izvori će pokazati neku pravu vrednost i omogućiti nam da dođemo do kompletnije ili celovitije slike onoga što se ovde dešavalo navodi Dimić.
Inicijativa da barem deo te dokumentacije dođe u Hrvatsku, izgleda da se povukla zajedno s bivšom ministarkom pravosuđa i predsednicom stranke Demokratski centar Vesnom Škare-Ožbolt, koja je pre godinu i po istupila iz Sanaderove Vlade. Ona danas kaže:
Smatram da je potrebno da, barem u kopiji, Hrvatska dobije tu dokumentaciju. To su tone i tone materijala. Takva dokumentacija bila bi nam veoma korisna, bez obzira na njen sadržaj – kaže Vesna Škare-Ožbolt, pozdravljajući osnivanje dokumentacionog centra.
Autor: NN

Share