Suđenje za logore Šljivovica i Mitrovo Polje – svedočenje Amora Mašovića i Radisava Ojdanića

Pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu, 13. aprila 2009. godine održano je ročište po tužbi za naknadu štete koju je FHP u novembru 2007. godine pokrenuo u ime Vatreš Muje, Durmišević Halila, Jusufbegović Senada, Dudević Fehima i Čardaković Fadila, logoraša iz logora u Šljivovici i Mitrovom Polju protiv Republike Srbije, zbog odgovornosti države za torturu koju su nad njima izvršili pripadnici MUP-a Republike Srbije tokom 1995. i 1996. godine. Na ročištu su u svojstvu svedoka saslušani Amor Mašović i Radisav Ojdanić.

Amor Mašović je rekao da je, shodno odredbama Dejtonskog sporazuma dogovoreno oslobađanje svih zarobljenika iz logora, pa je s tim u vezi Vlada BiH stupila u kontakt sa tadašnjom Vladom SRJ u vezi logora Šljivovica i Mitrovo Polje. Dogovorena je da jedna delegacija iz BiH na čijem je on bio čelu, poseti logore u Šljivovici i Mitrovom polju. On je u to vreme u BiH obavljao poslove predsednika Državne komisije za traženje nestalih osoba.

Delegacija Vlade BiH je doputovala u Beograd 2. aprila 1995. godine. Svrha posete je bila „snimanje“ stanja u logoru i postizanje dogovora sa Vladom SRJ o transferu logoraša u BiH ili neku treću zemlju. Na aerodromu su ih dočekali predstavnici MUP-a Srbije i Ministarstva spoljnih poslova SRJ. Odatle su pod pratnjom prebačeni samo do logora u Šljivovici, jer je logor u Mitrovom polju u to vreme već bio zatvoren, što je značilo da je jedan deo logoraša deportovan u treće zemlje a drugi deo vraćen u Šljivovicu. Tamo je obavio jedan razgovor u grupi sa svim logorašima, a drugog dana i pojedinačne razgovore sa većinom ljudi koji su boravili u logoru. Razgovor sa celom grupom je obavio uz prisustvo predstavnika policije i straže u logoru, pa su logoraši bili zatvoreni i rezervisani tokom razgovora. Sutradan, 3. aprila je u pojedinačnim razgovorima sa logorašima proveo oko tri sata.

Prilikom ulaska u logor, zatekao 276 logoraša i primetio je da je prostor bio ograđen bodljikavom žicom visine oko 1,5 metara i da su svuda okolo bili policajci. Stražari u logoru su od naoružanja nosili i duge i kratke cevi. Bili su obučeni u maskirne plave uniforme. Obavio je razgovor sa upravnikom logora čijeg se imena ne seća, ali bi ga lako i danas mogao prepoznati. Upravnik ga je sve vreme boravka ubeđivao da je Šljivovica prihvatni centar za izbeglice, da su uslovi normalni, da je hrana redovna i slično. Kada je pitao upravnika logora čemu služi obezbeđenje ako su svi ljudi u logoru tu bili svojevoljno, na šta je on rekao da postoji opasnost da Bošnjake iz logora otmu bosanski Srbi. Na njegovo pitanje upravniku zašto su onda cevi policajaca uperene unutra ka logorašima a ne spolja, odakle vreba navodna opasnost, upravnik nije imao odgovor.

Razgovarajući sa logorašima bez prisustva policije i obilaskom celog logora, saznao je da u logoru nije bilo masovnih ubistava niti silovanja. Logoraši su bili smešteni po sobama a broj ljudi unutra je iznosio 6-20 po sobi. Postojala je posebna prostorija za izolaciju pojedinih logoraša i nju su svi nazivali „sedmica.“ U WC se nije moglo odlaziti onda kada se logoraši imali potrebu, već kada to policajci odrede. U početku, hranu koja je služena vrela morali su brzo da pojedu ili da trče dok jedu. Ishrana se sastojala od dva obroka dnevno i bila je jako lošeg kvaliteta. Higijenski uslovi su bili loši, jer nije bilo kupatila već dva-tri tuša napolju. Međunarodni komitet crvenog krsta (MKCK) je donosio higijenske pakete ali prema navodima logoraša, njima nisu bili podeljeni. Logoraši su mesecima nosili brade, dobili su vaši a bilo je i epidemija kožnih bolesti.

Prema njegovom saznanju, logoraše su fizički maltretirali na razne načine. Već po samom dolasku u logor, Bošnjaci su morali da prođu kroz špalir policajaca. Većina logoraša mu je ispričala da su ih stražari tukli pendrecima, šakama i da su ih šutirali. Tukli su ih i kada su bili na ispitivanjima kod inspektora. Ti inspektori su tokom ispittivanja ma je bilo jako važno da istraže okolnosti koje su se ticale sukoba Vojske Republike Srpske (VRS) i Armije BiH u Budičinom potoku tokom rata u Bosni.

Osim fizičkog maltretiranja, logoraši su bili izloženi ponižavajućim postupcima u logoru. Morali su da pevaju četničke pesme, da se odazivaju na srpska imena koje su im policajci dodelili. U krugu logora u Šljivovici su morali od kamenja da naprave srpski grb. Prilikom odlaska u toalet, morali su da imitiraju voz i lokomotivu i da daju „žmigavce“ kada skreću sa staze koja vodi do WC-a. Osim ovoga, logoraši su primoravani da guraju nepomično kamenje ili da rade u krugu logora, mada su se neki od njih dobrovoljno javljali za taj rad. Razlog je bio taj što su svi logoraši gladovali a onaj ko bi se javio da radi, dobijao je malo više hrane. Svako jutro, prethodno određeni logoraš je raportirao komandiru straže u logoru o brojnom stanju logoraša. Psovanje, vređanje i provokacije od strane policije je bila svakodnevna pojava.

Nakon ovih razgovora, napravili smo anketu među logorašima o tome gde bi želeli da odu nakon što budu oslobođeni iz logora. Broj logoraša koji se opredelio za povratak u BiH je bio 222, dok je njih 54 izrazilo želju da ode u treću zemlju. Logoraši su inače bili u potpunoj medijskoj blokadi. Nisu znali ništa o Dejtonskom sporazumu. Psihički su bili jako napeti jer si imali utisak da će ih vlasti u BiH tretirati kao dezertere i slično. Kraće vreme nakon posete delegacije Vlade BiH, logoraši su oslobođeni, osim grupe od 14 njih koje su srpske vlasti zadržale u Padinskoj skeli pod optužbom da su ratni zločinci. Potom je oslobođeno njih 10, a kasnije i ostala četvorica. Na kraju, ova komisija je 9. aprila 1996. godine podnela izveštaj Vladi BiH.

Radisav Ojdanić je rekao da je veći broj izbeglica iz Bosne ušao na teritoriju SRJ na području sela Jagoštica. On je u to vreme bio šef odseka za strance SUP-a Užice. Prvo obaveštenje o dolasku izbeglica je dobio od načelnika SUP-a i oprativnim radom i informacijama od pripadnka VJ, došao je do informacija da, osim kod sela Jagoštica, bosanske izbeglice dolaze iz pravaca Tare i sela Besarovina kod Bajine Bašte. Odmah je obavešten Komesarijat za izbeglice RS i Ministarstvo zdravlja RS. O ovom prelaski je i RTS napravio prilog u vestima. Bio je 1. avgust kada su helikopterom u reon Drine doputovale Komesarka za izbeglice Bratislava Morina i ministarka zdravlja Leposava Milićević. Cilj njihovog dolaska je bio sastanak sa lokalnim predstavnicima vlasti kako bi se pronašlo rešenje u vezi sa tim licima. Ti ljudi su bili gladni i izmoreni, pa je na sastanku rešeno da se ti ljudi ne vraćaju u Bosnu.

Predloženo je da se smeste u neki veći prostor na području Užica i odlučeno je da se sprovedu do baraka preduzeća Planum u Braneškom polju u selu Šljivovica. Kako su izbeglice još pristizale, prostor više nije bio dovoljan pa je odlučeno da se jedan deo njih smesti u odmaralište MUP-a Srbije u Mitrovom polju. Šljivovica je bila obezbeđena pripadnicima MUP-a zbog bojazni da bi se mogla ponoviti otmica tih ljudi, poput one u Sjeverinu i Štrpcima. Osim toga, stizale su razne pretnje da će ti ljudi biti pobijeni i slično. Njegovo zaduženje u centru u Šljivovici je bilo da se stara o logistici koja je podrazumevala dopremanje hrane iz magacina MUP-a, osposobljavanje kuhinje u centru s obzirom da mesto nije bilo duže vremena u upotrebi. Tu su boravili neki radnici Planuma, koji su u međuvremenu otišli a mesto je brzo osposobljeno za boravak veće grupe ljudi. Prvih dana je izbeglicama podeljena hrana u konzervama a angažovana je jedna obližnja pekara da pripremi dovoljne količine hleba. Deljena je suva hrana a ubrzo su dopremljeni pokretni kazani za kuvanje jela. Lica u centru su se sama organizovala i imala su svoje kuvare. Dopremljene su strunjače za spavanje jer nije bio kreveta, kao i ćebad. Medicinski centar u Užicu je odmah poslao jednu lekarsku ekipu da pregleda ljude u centru. Lekari su kasnije dolazili iz Užica dva puta nedeljno a i po potrebi. UNHCR je imao svoju lekarsku ekipu koja je takođe obilazila lica u logoru i nije imala primedbi na rad domaćih lekara.

Svim licima su uzeti otisci i fotografisani su, s obzorom da većina njih nije imala lična dokumenta ili su imali oštećene dokumente. Jedan primerak tih slika je dostavljen MKCK. Inače, MKCK i UNHCR su često dolazili u centar. Obilazičo su ceo prostor i pomogli su u nabavci kreveta, opremanju kuhinje i delili su „lanč pakete“ izbeglicama. Kasnije je uz njihovu pomoć stigao veliki poljski šporet za kuvanje jela. Predstavnici MKCK su obilazili barake i razgovarali sa izbeglicama bez prisustva policije. UNHCR je finansirao izgradnju tuševa u krugu prihvatnog centra, a u dogovoru sa izbeglicama oni su učestvovali u izgradnji.

Lica iz Bosne su mogla preko MKCK da komuniciraju da porodicama putem poruka i uslužnog telefona. Kasnije su dobijani i paketi od kuće i cigarete od MKCK. Obezbeđena je bila i kantina koja je bila u krugu centra, pa se moglo i kupovati nešto za jelo. Svi su se slobodno kretali po centru i fizičkog maltretiranja izbeglica nije bilo. Izlaz izbeglicama iz centra nije bio dozvoljen iz bezbednosnih razloga. S obzirom da su većina izbeglica imala nemačke marke, organizovana je menjačnica Jugobanke, gde je taj novac menjan za dinare. U centar su dolazili domaći i strani novinari, koji su intervjuisali izbeglice, kao i predstavnici Vlade BiH.

Početkom decembra 1995. godine, prva grupa izbeglica je otišla u treće zemlje, dok je poslednja otišla krajem aprila. Njegovo mišljenje je da su lica iz Bosne otišla zadovoljna kućama a kao znak zahvalnosti, nekoliko njih su, stražarima napravili stražarima kućicu od palidrvaca.

Sledeće ročište je zakazano za 5. jun 2009. godine u 14 časova.

Share