Optuženi priznao učešće u zločinu na Ovčari

Priznanje optuženog Ivana Atanasijevića na suđenju 16-orici za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika počinjen u Ovčari [Hrvatska] 20. novembra 1991. godine, pred Većem za ratne zločine u Beogradu je prvo priznanje krivice pred domaćim sudovima. Iako je optuženi priznao krivicu na samom kraju suđenja, to jeste novina koja doprinosi potpunijem utvrđivanju istine.

Optuženi nije bio dovoljno ubedljiv u pravdanju da je bio primoran da puca. Bilo je očigledno da štiti optužene, tvrdeći da je na mestu streljanja video jednog svedoka saradnika i druge, koji su mu nepoznati ili su u međuvremenu umrli. To što je nekoliko puta ponovio da strahuje za svoju decu i da mu se indirektno preti navodi na zaključak da je to razlog zbog kojeg nije izneo istinu o učešću ostalih optuženih i drugih, koji nisu optuženi, u streljanju preko 200 Hrvata na farmi u Ovčari. Sudsko veće će na kraju ceniti validnost ovog priznanja, koje je usledilo pred kraj suđenja, a koje traje skoro dve godine.

U detaljnom iskazu optuženi Atanasijević je rekao da je nakon sat vremena boravka na Ovčari, kad je u hangaru bilo još 60, 70 zarobljenika, video kako se grupa od njih 30 do 40 izvodi, a da sa njima između ostalih izlazi sada pokojni Zorić, pripadnik TO Vukovar, i jedan od svedoka saradnika. Video je da zarobljenici i Zorić ulaze u prikolicu traktora, pa je i on krenuo za njima. Čuo je da bi traktor trebalo da preveze zarobljenike do sabirnog centra Velepromet, međutim nakon 15-ak minuta su se zaustavili i rečeno im je da treba da izađu napolje. Kad je izašao, video je između 40 i 50 uniformisanih lica, koji su bili pored velike rupe u kojoj su ležala tela do tada streljanih zarobljenika iz hangara.

«Bila je komanda. Tačno se znalo šta ko radi.» Tim rečima je optuženi opisao šta je video na mestu streljanja. Po njegovoj oceni ta uniformisana lica su pretežno bili dobrovoljci i rezervisti, koje nije poznavao. Video je da je formiran streljački vod, koji je sa razdaljine od dva, tri metra pucao u grupe od po 7, 8 zarobljenika, postrojenih ispred rupe, okrenutih licem prema njoj. One ubijene, koji ne bi pali u rupu, po dvojica zarobljenika bi bacali u nju, a nakon toga bi oni bili ubijeni.

Jedan od zarobljenika je pokušao da pobegne iz prikolice, ali je nekoliko uniformisanih lica krenulo za njim, pucajući. Optuženi je čuo da su po povratku rekli da su begunca ubili. Optuženi je navodno bio šokiran prizorom i stajao je sa strane. U jednom trenutku dobrovoljac sa nadimkom „Topola“ ga je udario u leđa, uhvatio  za ruku i doveo do sredine rupe, naredivši mu: „Stani tu, ima da pucaš na svoje“, obzirom da je optuženi hrvatske nacionalnosti, a borio se na srpskoj strani. Optuženi je, kako kaže, pod uperenom puškom bio primoran da puca u zarobljenika ispred sebe. Potom su ga terali da ponovo puca, ali ga je pokojni Mirko Vojnović, koji je takođe bio optužen, izvukao na stranu i rekao ostalima: „Ostavite čoveka, nije on ustaša.“ Čuo je i glas jednog svedoka saradnika koji je takođe pokušao da ga zaštiti od napada da je ustaša.

Nakon što su svi zarobljenici iz prikolice ubijeni, većina uniformisanih lica je krenula nazad, a optuženog je zadržala pokojna dobrovoljka Dragica. Nakon otprilike pola sata, vratio se traktor sa prikolicom u kojoj je bilo manje zarobljenika nego u prethodnom navratu. Nakon što su i ti zarobljenici pobijeni, pored rupe su ostali optuženi, dobrovoljka Dragica i još tri, četiri vojnika ili dobrovljca. Dragica mu je rekla da ode do rupe i pogleda da li je neko od zarobljenika još uvek živ. Jedan zarobljenik se podigao i odmah su ga ubili. Optuženi se ne seća  ničega nakon toga, osim da se vratio ispred hangara na Ovčari gde je ostalo 30 ljudi, među kojima su bili Topola i Dragica, a u samom hangaru bilo je još desetak zarobljenika. Na pitanje sudije da li je nekog od optuženih video, rekao je da se ne seća da ih je video na mestu streljanja.

Share