Otmica iz autobusa – 30 godina zločina

Otmica iz autobusa – 30 godina zločina

pescanik_ffLinija Priboj-Rudo

U oktobru 1992. godine, rat u Bosni i Hercegovini uveliko je bio u toku. Bošnjaci iz pograničnih mesta u Srbiji su od početka rata bili izloženi povremenom nasilju pripadnika snaga bosanskih Srba. Međutim, prelasci granice su za mnoge stanovnike tih područja ostali svakodnevna nužnost.

Autobus užičkog preduzeća „Raketa“ redovno je saobraćao na liniji Priboj (Srbija) – Rudo (BiH). Na toj kratkoj ruti, od nešto više od 20 kilometara, tri puta bi prelazio granicu između Srbije i Bosne. Većina redovnih putnika bili su radnici iz područja Ruda koji su radili u pribojskim fabrikama i đaci koji su putovali do škole i nazad. Raketin autobus je, kao i svakog dana, 22. oktobra 1992. u prеpodnevnim satima krenuo iz Ruda ka Priboju, prešao granicu, pokupio putnike u Sjeverinu, a zatim se vratio na teritoriju BiH.

U mestu Mioče (BiH), kod kafane „Amfora“, grupa ljudi u maskirnim uniformama, naoružanih automatskim puškama, preprečila je put autobusu. Vozač Velislav Stojkanović prinuđen je da se parkira na proširenju kraj puta. Trojica vojnika ušli su u autobus i počeli da legitimišu putnike, dok su još trojica-četvorica stajali pored autobusa. Stojkanović je čuo komešanje i komentar „Izvode Muslimane“. Video je da naoružani ljudi odvode putnike iza kafane, gde je stajao parkiran kamion marke „Zastava 615“.

Nakon što su ih izveli, jedan od članova oružane grupe rekao je Stojkanoviću da produži put, na šta mu je vozač odgovorio: „Gde vodite ove putnike? Ovo je Jugoslavija!“. „Jebala te Jugoslavija“, odbrusio je vojnik.

„Osvetnici“

Naoružani ljudi bili su pripadnici jedinice bosanskih Srba „Osvetnici“, koja je za vreme rata u BiH sarađivala sa Vojskom Republike Srpske (VRS) i lokalnom policijom, a sastojala se od dobrovoljaca i pripadnika Višegradske brigade VRS. Na čelu ove jedinice bio je Milan Lukić. Veče pre otmice, nekoliko Osvetnika se sastalo u jednom stanu u Višegradu, gde su se, na predlog Milana Lukića, dogovorili da narednog dana presretnu autobus.

Osvetnici su iz autobusa izveli 16 Bošnjakа, uključujući jednu Bošnjakinju. Jedini Bošnjak koji je ostao u autobusu bio je trinaestogodišnji Admir Džihić, za kojeg je putnik Ilija Kitić rekao da mu je sin. Prethodno veče, ispred porodične kuće u Sjeverinu, kidnapovan je Sabahudin Ćatović, brat jednog od putnika iz autobusa, Ramahudina Ćatovića i njemu se od tada gubi svaki trag.

Iz autobusa su izvedeni: Melvida Koldžić, Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović i Ramahudin Ćatović.

Oteti putnici su kamionom odvezeni do motela „Vilina vlas“ u blizini Višegrada, skoro 50 kilometara od mesta na kojem je presretnut autobus. Ispred motela, Osvetnici su pretresli zarobljenike, da bi ih zatim u motelu fizički zlostavljali, udarajući ih drvenim motkama. Potom su ih odveli do obale Drine, gde su ih ubili.

Tokom prethodnih 30 godina, u jezeru Perućac su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne žrtve, Medredina Hodžića, dok se ostali i dalje vode kao nestala lica.

„Čovek zadužen za naoružanje“

Četiri dana nakon otmice iz autobusa, Milan Lukić je, zajedno sa još jednim pripadnikom jedinice, Dragutinom Dragićevićem, uhapšen u Sjeverinu. Policajci su u njihovom automobilu marke „Pasat“ pronašli veliku količinu oružja i otkrili Lukićeva falsifikovana lična dokumenta. Lukić je saslušavan 2. novembra u Centru resora državne bezbednosti u Užicu i tom prilikom je izjavio: „Ljudi, ja nemam veze sa otmicom ljudi iz Sjeverina, ali čestitam onome ko je to uradio“. Ministar unutrašnjih poslova Srbije Zoran Sokolović potvrdio je da je Lukić uhapšen „u vezi sa otmicom meštana Sjeverina“, da bi desetak dana kasnije MUP saopštio da nema osnova za njegovo zadržavanje u zatvoru, jer je dokazano „da se našao sa oružjem na teritoriji Srbije zato što je zadužen za naoružanje u vojsci druge države“.

Tadašnji predsednik SRJ Dobrica Ćosić imenovao je komisiju za utvrđivanje činjenica u vezi sa otmicom 17 građana Sjeverina. Komisija nikada nije javno izvestila o svom radu i nalazima do kojih je došla.

Sudski epilog

Milan Lukić je 2005. godine uhapšen u Argentini, po poternici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a potom osuđen na doživotnu kaznu zatvora za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti počinjene tokom rata u BiH, između ostalog, za masovna i izrazito brutalna ubistva žena, dece i staraca. Optužnica MKSJ nije obuhvatila zločin nad Sjeverincima, kao ni neke druge zločine koje je Lukić izvršio, uključujući silovanja Bošnjakinja i otmicu 20 putnika iz voza u Štrpcima u februaru 1993. godine.

Za otmicu iz autobusa i ubistvo putnika iz Sjeverina Lukiću je suđeno u odsustvu pred Okružnim sudom u Beogradu. Sud je 2006. godine pravosnažno osudio njega i još trojicu pripadnika jedinice Osvetnici – Olivera Krsmanovića, Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića – na višegodišnje kazne zatvora.

Porodice žrtava i (ne)sećanje

Država Srbija uporno odbija da porodicama žrtava iz Sjeverina prizna status članova porodica civilnih žrtava rata. Razlog za to su diskriminatorne odredbe kako prethodnog, tako i sadašnjeg zakona koji reguliše prava članova porodica civilnih žrtava. Naime, iako su žrtve iz Sjeverina bile državljani Srbije, zločin se dogodio na teritoriji BiH i izvršili su ga pripadnici vojske koju Srbija ne smatra neprijateljskom. Iz tih razloga, oteti putnici za institucije Srbije nisu civilne žrtve rata. Posledica je to da njihove porodice ne mogu da ostvare pravo na skromnu materijalnu naknadu, kao ni simboličko obeštećenje u vidu priznanja njihovih patnji.

Napori da se posmrtni ostaci ubijenih Sjeverinaca pronađu do danas su u potpunosti izostali.

Porodice žrtava ovog zločina bezuspešno su pokušale da dobiju obeštećenje tuživši Republiku Srbiju 2007. godine, zbog odgovornosti za nesprečavanje ovog zločina i obaveze da zaštiti građane pograničnog područja u vreme trajanja oružanog sukoba u susednoj BiH. Nakon više od 6 godina suđenja, njihova tužba je odbijena s obrazloženjem da ne postoji veza države Srbije i zločina koji se dogodio. Evropski sud za ljudska prava je u februaru 2019. godine odbacio predstavku koju su mu članovi porodica uputili, s obrazloženjem da se zločin dogodio pre nego što je Srbija ratifikovala Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, čime su iscrpljene sve pravne instance kojima su porodice žrtava mogle da se obrate za ostvarenje svog prava na naknadu štete.

Opština Priboj je pomogla u izgradnji spomen-obeležja otkrivenog u oktobru 2015. godine u Sjeverinu. Ovo je jedan od retkih slučajeva u kojima su državne institucije priznale nesrpske žrtve. Međutim, komemoracija sjeverinskih žrtava ograničena je na lokalnu zajednicu i, iako je reč o građanima Srbije, oni su izostavljeni iz glavnih narativa o ratovima devedesetih na državnom nivou. To potvrđuje etnocentrični karakter zvanične politike sećanja, kao i kontinuirano nastojanje Srbije da se zločini nad nesrpskim žrtvama individualizuju i distanciraju od države.

Autorka je koordinatorka aktivnosti programa memoralizacije u Fondu za humanitarno pravo.

Preuzeto sa portala Peščanik.net

Share