U Srbiji za 16 godina samo pet presuda za silovanja u ratu

U Srbiji za 16 godina samo pet presuda za silovanja u ratu

Slobodna EvropaZa 16 godina postojanja Tužilaštva za ratne zločine u Srbiji, samo šest žrtava seksualnog nasilja počinjenog tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji dobilo je zadovoljenje pravde. Podignuto je tek 10 optužnica, od čega je pet sudskih postupaka pravosnažno okončano – podaci su nevladinog Fonda za humanitarno pravo (FHP) u Srbiji.

Srbija, za razliku od Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u svoje zakonodavstvo nije uključila pravilnik Haškog tribunala koji se odnosi na dokazivanje seksualnog nasilja, ističu u FHP.

“Ovim pravilom je eksplicitno ustanovljena praksa da ukoliko postoji samo izjava žrtve seksualnog nasilja, da je ta izjava dovoljna za optuženje i osuđenje. Dakle, nije potrebno da izjava žrtve bude potkrepljena drugim dokazima. U slučajevima gde je postojao pristanak žrtve, taj pristanak se ne uzima u razmatranje ako je dat pod prisilom ili pretnjom, a raniji seksualni život žrtve se neće uzimati u razmatranje”, objašnjava Ivana Žanić iz FHP.

Budući da u Srbiji ovih pravila nema, to u praksi znači da je žrtva seksualnog nasilja često izložena uvredama, kako od strane optuženih, tako i od strane njihovih advokata, podseća naša sagovornica.

“Ja ću navesti jedan ilustrativni primer sa suđenja Gnjilanskoj grupi (suđenje pripadnicima Oslobodilačke vojske Kosova za zločin nad srpskim civilima u Gnjilanu), gde je osim toga što je žrtvi seksualnog nasilja govorio da je ona pripremljeni svedok kojoj neko sa strane pomaže, branilac dovodio u pitanje i raniji seksualni život žrtve”, dodaje Žanić.

U sudu nema psihologa

Žrtve su izložene i velikom emocionalnom stresu, jer su prinuđene da više puta daju iskaz, kako pred tužiocem, tako i pred sudom, a često se dešava i da se postupci ponavljaju. Zbog toga bi im, ističu u FHP, bila neophodna psihološka podrška.

“Potrebno je da sa njima radi psiholog, kako bi njihovi iskazi i tokom istrage i tokom pretresa bili kvalitetniji, a njihovo emocionalno stanje stabilnije”, naglašava Ivana Žanić.

To trenutno pred institucijama Srbije nije moguće, jer ni služba tužilaštva za ratne zločine, ni služba za pomoć i podršku svedocima pri Višem sudu u Beogradu nemaju zaposlenog nijednog psihologa.

“Iz tog razloga su žrtve po pravilu prepuštene same sebi”, ističe Žanić.

Krivični zakonik Srbije dozvoljava da posebno osetljivi svedoci, što jesu žrtve seksualnog nasilja, mogu da budu ispitani putem psihologa.

“To se do danas nije desilo, a u našem radu sa žrtvama smo shvatili da bi njima prisustvo psihologa, ispitivanje putem psihologa, ali i prisustvo osobe od poverenja u sudnici tokom ispitivanja njima mnogo značilo”, ističe Žanić.

Žrtve bez odštete

Uz preporuke institucijama Srbije da se intenzivira rad Tužilaštva za ratne zločine na predmetima seksualnog nasilja, izmeni zakonskog okvira i usvoji Haški pravilnik za dokazivanje seksualnog nasilja, kao i da se omogući rad žrtava sa psihologom, Fond za humanitarno pravo ističe još jedan zahtev – da se omogući isplata naknade štete žrtvama.

Zakonik o krivičnom postupku Srbije dozvoljava žrtvama da traže imovinsko-pravni zahtev, odnosno odštetu.

“Međutim, ono što je predviđeno kao pravilo u Zakoniku, naši sudovi tumače kao izuzetak. Do danas, iako su punomoćnici žrtava isticali imovinsko-pravni zahtev za žrtvu silovanja u jednom predmetu pred domaćim sudom, o tom zahtevu sud nije odlučio, već je tu žrtvu uputio na parnični postupak”, podseća Žanić.

Možda najopasnija praksa je da ukoliko je žrtva silovanja imala status zaštićene svedokinje, što znači da je svedočila pod pseudonimom i njen identitet nije bio otkriven javnosti, ona sada mora da bira da li će zadržati svoje zaštitne mere iz krivičnog postupka ili će od njih odustati i pojaviti se kao tužilja u parničnom postupku.
Ivana Žanić, Fond za humanitarno pravo

U praksi to znači da žrtva silovanja mora da prolazi kroz još jedan sudski postupak, koji podrazumeva i ponovno svedočenje.

“A možda najopasnija praksa je da ukoliko je žrtva silovanja imala status zaštićene svedokinje, što znači da je svedočila pod pseudonimom i njen identitet nije bio otkriven javnosti, ona sada mora da bira da li će zadržati svoje zaštitne mere iz krivičnog postupka ili će od njih odustati i pojaviti se kao tužilja u parničnom postupku. Dakle, ona mora da bira između zaštitnih mera i svog prava na naknadu štete”, ističe Žanić.

Preporuka FHP je da sudovi po pravilu dosuđuju odštetu u krivičnom postupku, a da samo izuzetno, ukoliko to nije moguće, upute žrtve na parnični postupak.

U Fondu za humanitarno pravo naglašavaju i da bi izmene zakona i načina dokazivanja seksualnog nasilja doprinele da svoja prava ostvaruju ne samo žrtve ratnih silovanja, već sve žrtve seksualnog nasilja koje se svakodnevno dešava.

Žrtva u fokusu postupka

Da žrtve seksualnog nasilja tokom rata dobiju odštetu pred sudovima u Bosni i Hercegovini zalaže se nevladina organizacija Trial International.

Lamija Tiro iz ove organizacije naglašava da je njihov zadatak bio da se žrtve stave u fokus u toku krivičnog postupka.

“Mnoge od žrtava osećale su se kao objekat, kao sredstvo dokazivanja u krivičnom postupku. Nakon prvih postupaka koji su se sproveli i kojima je uspešno dosuđena naknada štete, žrtve su tada govorile da su se prvi put, kada su se našle u ulozi tužiteljice, osećale kao subjekt, kao neko ko ima prava da od počinilaca traži ono što mu pripada”, objašnjava Tiro.

Kako objašnjava naša sagovornica, ni u Bosni i Hercegovini prvobitno nije bilo moguće da žrtve koje su imale status zaštićenih svedokinja dobiju odštetu u parničnom postupku, gde bi morale da otkriju svoj identitet.

Drugi razlog za angažovanje Trial-a je, kako ističe, potpuni izostanak podrške države.

Ne postoji još uvek, nikada nije usvojen državni zakon o zaštiti žrtava ratnih zločina. Samim tim, ne postoje reparativne mere na državnom nivou
Lamija Tiro, organizacija Trial International

“Ne postoji još uvek, nikada nije usvojen državni zakon o zaštiti žrtava ratnih zločina. Samim tim, ne postoje reparativne mere na državnom nivou. Nema naznaka ni da će se takav zakon usvojiti, niti da će se napraviti jedan fond na državnom nivou iz kojeg bi se mogle isplaćivati kompenzacije žrtvama. Ono što za sada postoji jesu administrativne reparacije kojima se žrtvama na neki način daje nadoknada”, kaže Tiro.

Organizacija Trial uspela je da 2015. godine Sud Bosne i Hercegovine u predmetu Slavko Savić dosudi žrtvi odštetu, a do sada je u više od 15 predmeta dosuđena odšteta.

Lamija Tiro ističe da je nakon dosuđivanja odštete, sada moguće da se sprovede postupak izvršenja, odnosno naplate štete, tako da identitet oštećene ostane zaštićen, ali samo ukoliko je slučaj vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine.

“Mi se sada suočavamo sa izazovom kada imamo presude entitetskih sudova, nižih sudova,kako sprovesti izvršni postupak tako da identitet žrtve bude zaštićen. Isto to važi i za parnični postupak. Imali smo inicijativu pred Ministarstvom pravde BiH da se zaštiti identitet žrtava i u parničnom postupku”, objašnjava Tiro.

U BiH samo jedna naplata štete

Prepreku predstavlja i istraga imovine osumnjičenih za krivična dela ratnog seksualnog nasilja.

Prema rečima naše sagovornice, većina počinilaca ili nema imovinu, ili su postupci pred sudom trajali toliko dugo da su advokati savetovali okrivljene da svoju imovinu u međuvremenu prenesu na nekog drugog.

“Imali smo samo jedan slučaj u kojem je žrtva uspela dobiti naknadu nematerijalne štete. U jednom predmetu je tužiteljica Tužilaštva BiH u samoj istrazi stavila mere obezbeđenja nad imovinom. Okrivljeni u međuvremenu nije mogao raspolagati svojom imovinom, nekretninom i automobilom, i to je dovelo do toga da je on pristao da isplati naknadu nematerijalne štete žrtvi”, podseća Tiro.

Šta je Srbija uradila za šest meseci?

Šestomesečni izveštaj Fonda za humanitarno pravo koji analizira dokle je Srbija stigla u sprovođenju četvorogodišnje Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina pokazao je da taj dokument, koji ističe na kraju 2020. godine,nije ispunio svoj cilj – niti je došlo do unapređenja procesuiranja, a nije se promenila ni percepcija javnosti o ratnim zločinima.

„Mi smo svedoci sve veće tužilačke neaktivnosti, ali i sve jačih glasova kojima se veličaju zločini i time negiraju sudski utvrđene činjenice“ , kaže Ivana Žanić.

Višnja Kisić iz FHP naglašava da nema napretka u poboljšanju položaja svedoka, kao i da je sve veća nedostupnost informacija o suđenjima za ratne zločine.

“Mi podsećamo i da kamere nikada do sada za prethodnih 16 godina kamere nijednom nisu ušle u sudnicu Višeg suda, niti su snimile nijedno svedočenje žrtava ili izricanje presude”, kaže Kisić.

U Srbiji su u proteklih šest meseci podignute dve optužnice za ratne zločine protiv dva lica. Jednu od tih optužnica ustupilo je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Ukupan broj predmeta u istrazi Tužilaštva za ratne zločine Srbije je 15, dok se u fazi istrage nalazi čak 2.557 predmeta.

Viši sud u Beogradu je doneo pet prvostepenih presuda za ratne zločine, dok je Apelacioni sud doneo tri presude. U prethodnih pola godine, suđenja su se odvijala za 19 predmeta, održano je 43 dana suđenja, a ročišta su čak 13 puta odlagana iz različitih razloga.

Preuzeto sa portala Slobodna Evropa

Share