Strogo kontrolirana suđenja za ratne zločine

Strogo kontrolirana suđenja za ratne zločine

aljazeera_logoJedan od advokata na suđenju u slučaju ‘Štrpci’ ušao je u sudnicu pjevajući: ‘Ljubio bih te, ljubio bih teee, i da sam pauk…’

U sudnicu za ratne zločine u Beogradu od početka 2000. godine do danas nijedna kamera ušla nije. Reklo bi se da je takav ishod logičan, jer su od petooktobarske revolucije do danas na vlasti ili direktni učesnici u ratno zločinačkoj i agresorskoj ideologiji, ili oni koji nisu hteli ili imali snage da zločince razotkriju ili skinu sa rukovodećih pozicija. Na ulazu u Specijalni sud, koji je nadležan i za ratne zločine, novinarima uzimaju sve, dozvoljavaju samo papir i olovku. Nikada do sada, dakle unazad skoro 20 godina, nijedan prenos, nijedna fotografija, osim onih strogo kontrolisanih od države, nije zabeležila suđenje onima koji su, pod komandom najviših državnih zvaničnika, na najbrutalniji način ubijali, raseljavali i uništavali živote naroda bivše Jugoslavije.

Fond za humanitarno pravo iz Beograda nedavno je zaključio da država Srbija ima posebnu strategiju za borbu za negiranje zločina koje je, u ime građana ove zemlje, počinila. Odugovlačenje procesa godinama ima za cilj, zapravo, čekanje na smrt svedoka i svih onih koji bi pred sudom mogli ikada da ispričaju o tome na koji način ih je vlast, tokom devedesetih, izmanipulisala i iskoristila za ratno profiterstvo i privilegije koje su na smrti sticali. Takođe, smrt onih čija je odgovornost neizostavna, a koja bi dokazala umešanost samog državnog vrha u genocide i ostala zverstva, poželjna je – čeka se… Da se stavi tačka.

Zločin koji se dogodio na železničkoj stanici u Štrpcima u februaru 1993. godine, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar izveli i ubili dvadeset civila nesrpske nacionalnosti – Bošnjaka, danas je tek na početku pred srpskim sudom za ratne zločine. Jasno je da su tužioci za ratne zločine nemoćni naspram državne strategije zataškavanja, ali je njihova spremnost da u takvoj farsi svesno učestvuju, takođe, i uveliko problematična, kada je reč o njihovom kredibilitetu i navodno dobrim namerama. U oktobru 2018. godine Apelacioni sud u Beogradu je potvrdio optužnicu protiv pet pripadnika Vojske RS-a za ovaj zločin – Gojka Lukića, Duška i Ljubiše Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Đekić.

‘Pjevajuća’ strategija advokata

Pre nekoliko dana, advokati petoro optuženih za zločin u Štrpcima u nastavku suđenja pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu pokušavali da ospore iskaze dvojice svedoka Tužilaštva za ratne zločine. Jedan od advokata, zalizane i nauljene kose, ušao je u sudnicu pevajući: “Ljubio bih te, ljubio bih teee, i da sam pauk…” Ostali su se, pokušavajući da ospore izjave dvojice svedoka Tužilaštva za ratne zločine, nesrećnike koji su bili prisutni u vozu iz pakla, ili, kasnije, u školi, u mesto Prelovo, nadomak Višegrada, gde su iz voza dovedeni nesrećni ljudi, koji su kasnije brutalno ubijeni, podsmevali, napadali ih, sa stanovišta apsolutne arogancije, predstavljali svu nakaradnost ovdašnjeg ratno-zločinačkog sistema. Sistema koji radi u prilog i za korist nekolicine ratnih profitera kako bi izbegli odgovornost, danas, isključivo pred sopstvenim narodom.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Čovek koji je bio otpravnik vozova, Miroslav Vranić, svedočio je o tome da je te kobne noći, kada su ljudi iz voza pobijeni samo zato što su islamske veroisposvesti, dobio dopis da, kao i svaki put do tada, tokom tog ratnog perioda ne utiče na moguće izvođenje iz voza navodnih terorista, odbeglih vojnika i tome sličnih određenja ljudi iz perspektive ratnog zločinačkog aparata. Odnosno, da bi trebalo da asistira i pomogne pripadnicima snaga RS-a, ukoliko do takvog slučaja dođe.

Vranić je govorio da su u voz ušli ljudi, neobrijani, neugledni, koji su sa repetiranim puškama izbegavali svaki direktan pogled, dok su iz voza izvlačili ljude. S obzirom na to da su među putnicima bili i žene i deca putnika, brutalno ubijenih na nacionalnoj osnovi, Vranić je govorio o tome da je pokušavao da spase jednu ženu, čijeg su muža izveli. Govorio je o tome da je tek nakon zločina, iz medija, saznao zapravo o čemu se radilo… Da je reč o brutalnom zločinu pripadnika Vojske RS-a. Da su odveli i njegovog prijatelja, radnika u železnici, koji nije mogao biti ni za šta kriv…

‘Ja samo ovaj sud priznajem…’

Posebnu pažnju advokata, međutim, izazvalo je svedočenje Krste Papića, nekadašnjeg komandanta bataljona Višegradske brigade Vojske RS-a. Reč je o vojniku koji je pre četvrt veka svedočio dovođenju u školu u Prelovu, nesrećnih ljudi iz kobnog voza, gde je prepoznao glas jedne od optuženih. Strategija advokata bila je da Papića proglasi podleglim pod pritiskom srpskog, ali i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, udarajući na osnovna osećanja jednog takvog čoveka, koji se borio za ratno zločinačke ciljeve vojske kojoj je pripadao.

Tako se svedočenje Papića o grozotama kojima je prisustvovao svelo na to da advokati optuženih iz svedoka izvlače izjave poput sledećih: “Ja samo ovaj sud priznajem, ne priznajem sud Bosne i Hercegovine…” Priznaje sud države i ideologije koja ga je učinila svedokom gnusnih ratnih zločina, delom svega toga, i obuzetog strahom da u svakom trenutku može da bude uhapšen i odveden pred sud Bosne i Hercegovine zbog toga.

U publici suda, razume se, nije bilo novinara. Samo autorka ovih redova i novinarka BIRN-a. I aktivista Žena u crnom. Nakon završetka, srela sam se sa optuženima na ulici. Čekali su gradski autobus u Ustaničkoj ulici, gde se sud nalazi. Ušli u njega i otišli negde kao sasvim obični ljudi…

Snežana Čongradin

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Share