Zločin i bahatost

Zločin i bahatost

Srbija  ulazi u novu fazu fingiranog suočenja s prošlošću, namerom da donese novi zakon o boračko-invalidskoj zaštiti koji će, ako se usvoji u predloženom tekstu biti jedan od najdiskriminatornijih. Žrtve će biti državljani Srbije, pre svih oni nesrpske nacionalnosti, ali ovakvom paragrafskom presudom spisak diskriminatornih normi tek počinje; ugrožene su žrtve čije su specifičnosti brojne, od nacionalnosti do stepena oštećenja, ili apsolutne diskriminacije mentalno oštećenih nakon seksualnog nasilja u ratovima.

Mešaju se u ovom nakaznom pristupu istorijski falsifikati, državna bahatost i naučna disciplina kakva je tobošnje suočavanje sa prošlošću, u srbijanskom poimanju te sintagme; novo tumačenje istorije glasi da postoje prijateljske vojske, odnosno sestrinske formacije ubica i pljačkaša (istiniti deo predloženog teksta – ko bi to sporio). Tako će biti obeštećene žrtve prijateljskih i plaćenih formacija vojske nepostojeće države (danas srpski entitet u BiH), ali ne i oskaćeni i porodice poginulih u masovnim ubistvima koja su počinile jedinice Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.

Sačinjen je gotovo savršeni zakonski mutant koji u isto vreme čuva državni budžet i nevinost državnih zlikovaca, danas uglednih ljudi na položajima, u partijskim forumima. Neće – dok je ovog zakona – kosovski Albanci, žrtve masovnih ubistava,  biti obeštećeni; načelno, imaju pravo da traže obeštećenje od NATO kao žrtve bombardovanja, ali neka pokušaju da to ostvare pred srbijanskim sudovima. Realna je verovatnoća da će proći kao svi Albanci koji su dosad tražili pravdu u Srbiji, simboličnu nadoknadu za sviranje srpske trube sa Kosova, odnosno ubistva i beskrupuloznu ultrapatriotsku pljačku svega, od junadi do satelijskih antena, ili od keramičkih pločica do novih automobila koji se i voze po Srbiji i šire. Biće počašćeni sudijskim uvredama, izloženi svakovrsnom nipodaštavanju i ponižavajućim iznosima nadoknade za smrt svojih najbližih.

Ništa novo, Srbija se elementarno ljudski delegitimisala, priznajući da je na Kosovu bila jedino rešena da počini zločine protiv čovečnosti, pokazujući da svoje državljane tretira kao neljude.

Optimistično čuvajući zamišljeni obraz države i njenih podanika  Fond za humanitarno pravo zahteva od Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja da “iz Nacrta zakona ukloni sve diskriminatorne odredbe i da na jedan sveobuhvatan način osigura žrtvama rehabilitaciju kroz materijalnu, psihosocijalnu, zdravstvenu i pravnu pomoć, kao i da im pruži satisfakciju kroz priznavanje njihovih patnji”.

Neko će poverovati u mogućnost da takve izmene postanu deo teksta koji će se uputiti poslanicima Narodne skupštine. Među najupečatljivijim odredbama zakonskog teksta izdvajaju se obespravljenje žrtava seksualnog nasilja (pravično su, prema Nacrtu zakona, obeštećene samo invalidi sa fizičkim nedostacima), posttraumatskog stresnog poremećaja, uslovljavanje statusa žrtve mestom stradanja, obespravljenje žrtava “Oluje” i “Bljeska”, te prisilno mobilisanih izbeglica. I ove i brojne slične odredbe ukazuju na licemerje države i, blago rečeno, na nezavršeni posao. Ostaju, tako, pitanja u vezi sa medicinskom rehabilitacijom, obezbeđivanjem lekova, medicinskih pomagala, sveobuhvatnim saniranjem posledica PTSP.

FHP ukazuje na to da je neophodno razjašnjenje veze vojske i policije Srbije sa paramilitarnim formacijama i jedinicama susedne Republike Srpske, ted a nije pravično postavljeno ni rešeno pitanje žrtava otmica, te akcija VJ u okolini  Priboja. (kršenja ljudskih prava Bošnjaka počinjena između 1991. i 1995. godine, u periodu ratova u Bosni i Hrvatskoj). Već početkom 1991.  pojavile su se naznake onoga što će se dogoditi u prvim ozbiljnim incidentima u Crnoj Gori, kada je 28 Bošnjaka vojnih rezervista osuđeno na kaznu zatvora zato što su odbili da se bore na frontu u Dubrovniku. U oktobru i novembru iste godine, desila su se ubistva, paljenje kuća i bombaški napadi na Bošnjake u crnogorskom Sandžaku. Tokom 1992. i 1993. godine, jugoslovenske vojne snage, praćene srpskim i crnogorskim paravojnim i policijskim snagama, zauzele su sela sa većinskim bošnjačkim stanovništvom duž granice sa Bosnom i počele kampanju etničkog čišćenja. Do početka rata u Bosni, 12.000 građana muslimanske nacionalnosti živelo je u opštini Priboj, podseća Fond za humanitarno pravo. Nekontrolisano prisustvo različitih vojnih i paravojnih srpskih grupa iz Bosne, njihova međusobna povezanost sa lokalnim militantnim grupama, podstakli su masovno iseljavanje stanovništva 1992. godine. Za vreme ovih akcija oko dvadeset sela je „očišćeno“ od Bošnjaka, zapaljeno je ili srušeno 185 kuća i ubijeno 23 Bošnjaka (Fahrudin Kladničanin, Peščanik).

Pored netransparentno sprovedene javne rasprave, naglašava FHP, Nacrt zakona ne unapređuje prava civilnih invalida rata niti članova porodica civilnih žrtava rata, već samo zadržava postojeće diskriminatorno rešenje. “Tako, naime, da bi žrtva ostvarila status civilnog invalida rata, ili člana porodice civilne žrtve rata, potrebno je da istovremeno ispuni nekoliko uslova: da je državljanin Srbije, da ima telesno oštećenje od 50%, da je povredu pretrpela od strane neprijatelja tokom rata ili oružanog sukoba, kao i da se ta povreda dogodila na teritoriji Srbije. Ovako predviđeno zakonsko rešenje veliki broj žrtava onemogućava da ostvare svoja prava. Tako žrtve seksualnog nasilja ne mogu ostvariti status civilnog invalida rata, jer seksualno nasilje najčešće ne dovodi do telesnih, već do psihičkih posledica koje Nacrt zakona ne prepoznaje. Takođe su u ostvarivanju svojih prava onemogućene žrtve koje su kao državljani Srbije stradali na teritoriji druge države, kao što su npr. žrtve zločina koji je počinjen u Sjeverinu, kao i žrtve koje su povredu pretrpele od strane policije ili vojske – Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Jugoslovenske narodne armije, Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i njima potčinjenih formacija, jer te oružane snage Srbija ne smatra neprijateljskim”, piše FHP resornom ministarstvu.Istinski pokušaj da se pravično nadoknade žrtve ostaće, već sada je izvesno, tek posledica  agresorskih invazija sa čijim se posledicama Srbija ne suočava.Ne želi da se suoči, minimizira ih i, konačno, zar neko zna za nekakvu agresiju, za ubistvo građana Srbije koje su pobile jedinice srbijanske vojske i policije. Ako je I bilo, to je samo dokaz da nije. Ako su navodne masovne grobnice na dvadesetak kilometer od centra Beograda, to je samo dokaz da ih nije bilo. I da njihov monstruozni sadržaj nije vraćen porodicama da ih pokopaju kao ljude.

A ko hoće da plaća, možda hoće i da prizna.

Preuzeto sa portala XXZ magazin

Share