Kome (ne) treba REKOM?

Kome (ne) treba REKOM?

EWBOd kraja sukoba u bivšoj Jugoslaviji prošlo je taman toliko godina da su deca koja su rođena posle ratova postala punoletna i počela da razmišljaju o svetu oko sebe. U međuvremenu, društva u kojima su odrasla izgradila su svako svoj narativ o ratovima vođenim u prošlosti na području bivše Jugoslavije. Da li će te mlade ljude – do juče decu – roditelji, profesori, mediji ili političari učiti da su jedine, ili bar najveće, žrtve prošlih ratova Hrvati, Bošnjaci, Albanci ili Srbi zavisi isključivo od toga u kojoj su sredini rođeni.

Umesto da su se, naročito ako imamo u vidu višegodišnje sudske procese i napore civilnog sektora da se dođe do istine, narativi o ratovima devedesetih vremenom približavali, oni su se sve više udaljavali, jer je svako pričao svoju priču, ne obazirući se na sudski utvrđene činjenice, dokaze, svedočenja i utvrđene brojeve ubijenih, ranjenih, silovanih, proteranih. Zato je nacionalistička retorika vremenom rasla i danas se, makar u pogledu preovlađujućih stavova u društvima regiona, nalazimo takoreći u predratnom stanju.

Da društva nisu i neće biti sposobna da se suoče sa svojom prošlošću jednom broju nevladinih organizacija iz regiona bilo je jasno još 2006. godine, kada je unutar civilnog sektora počela debata o instrumentima za otkrivanje i kazivanje činjenica o prošlosti. Dve godine kasnije, 28. oktobra 2008. godine u Prištini je osnovana Koalicija za uspostavljanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim kršenjima ljudskih prava u ratovima devedesetih – Koalicija za REKOM.

U najkraćem, ideja je da se putem rada komisije dođe do (bar minimuma) konsenzusa o ratnoj prošlosti regiona baziranog na činjenicama. Od osnivanja Koalicije do danas prošlo je deset godina, ali REKOM nije osnovan. Gde je zapelo? Kod političara.

REKOM je zamišljen kao međudržavna komisija, što znači da je potrebna podrška (ne i kontrola) vlasti država koje su učestvovale u ratovima, dakle onih nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Ta podrška je tokom poslednjih godina pružana i uskraćivana unutar država na klik-klak prekidač, a danas smo došli do toga da prekidač na poziciji „isključeno“ stoji u Hrvatskoj, iako je bivši predsednik te države Ivo Josipović dok je bio na vlasti podržao osnivanje REKOM-a i nedavno još jednom iz predsedničke penzije pozvao svoju naslednicu Kolindu Grabar Kitarović da učini isto. Klik na „uključeno“ čeka se i iz Bosne i Hercegovine, tamo se podrška od dva prema jedan (bošnjački i hrvatski članovi „za“, srpski „protiv“) u tročlanom predsedništvu preokrenula u jedan prema dva, jer je hrvatski član promenio poziciju, očito sledeći stav države Hrvatske.

Izgleda da sa hrvatske strane postoji bojazan od ulaska u bilo šta regionalno. Ali osnivanje REKOM-a nije osnivanje nove Jugoslavije, niti se zagovara regionalno povezivanje u budućnosti. Ovde je reč pre svega o prošlosti, o potrebi da ona bude izgrađena na činjenicama, što bi trebalo da bude svima u interesu, jer na svim stranama ima žrtava i novi sukobi nikome ne bi doneli dobro. Čak gledano kroz strogo nacionalnu prizmu, za Hrvatsku bi, recimo, od velikog značaja bilo utvrđivanje broja žrtava rata koji je u toj državi vođen, popisivanje mesta zatočenja za Hrvate u Hrvatskoj, Srbiji i BiH i druge činjenice o zločinima počinjenim nad hrvatskim stanovništom.

Došli smo, prema tome, do onoga što bi bio mandat Regionalne komisije – to vansudsko telo trebalo bi da utvrdi navode o svim ratnim zločinima i drugim kršenjima ljudskih prava tokom ratova devedesetih, da poimenično popiše sve ratne žrtve, bez obzira na nacionalnu pripadnost, status, pol ili uzrast i prikupi sve podatke o mestima zatočenja širom bivše Jugoslavije.

Taj proces, bitno je naglasiti, uveliko traje – činjenice o ratnim zločinima već su u velikoj meri vidljive iz dokaza i sudskih zaključaka izvedenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, ali i pred domaćim sudovima i u ispovestima i izjavama svedoka datim predstavnicima civilnog društva, pre svega organizacijama okupljenim u Koaliciji za REKOM. Te organizacije, takođe, odavno prikupljaju i objavljuju imena žrtava i podatke o njihovom stradanju, a u toku je i popis svih mesta zatočenja, prvo u BiH, potom i u drugim državama.

Koalicija za REKOM se, prema tome, sprema i spremna je za REKOM. Čekaju se političari na vlasti.

Pred nama je ključni period u kojem bi trebalo definisati idemo li ka utvrđivanju činjenica, utvrđivanju minimuma konsenzusa o prošlosti i stvaranju zaloga za mirnu budućnost regiona (a posle neka se povezuje ili ne povezuje ko kako hoće) ili ćemo nastaviti da gradimo narative o prošlosti bazirane na mitovima i lažima, stvarajući tako pogonsko gorivo za nove sukobe i ponavljanje najružnijih stranica zajedničke istorije u budućnosti. Jedan put vodi preko što bržeg osnivanja REKOM-a, drugi preko odbacivanja inicijative za njegovo osnivanje.

Autor: Nemanja Stjepanović, Fond za humanitarno pravo

Tekst preuzet sa portala European Western Balkans

Share