Pravda se ostavlja za sutra ili malo sutra

Pravda se ostavlja za sutra ili malo sutra

remarker-logoSrbija, i svi ostali u regionu, i te kako osećaju teške – materijalne i nematerijalne – posledice ratova. I svi smatraju da su upravo oni najveće žrtve i da su oni najviše stradali, a da su za to odgovorni “oni drugi”. Ono što svima nedostaje je empatija, saosećanje sa stradanjima i žrtvama drugih. I svest da su stradanja drugih – čak i kada u njima nisu lično učestvovali – naneta i u njihovo ime.

Sagovornik Remarkera Mirko Klarin suosnivač je Novinske agencije Sense, koja je prerasla u Centar za tranzicijsku pravdu sa sedištem u Puli; u dokumentima Ujedinjenih nacija s razlogom se navodi kao tvorac ideje o formiranju međunarodnog suda za zločine protiv čovečnosti. U dnevniku Borba, u kojem je bio dopisnik iz Brisela, te izvesno vreme i glavni i odgovorni urednik, napisao je u maju 1991: „Očigledno je da se priprema rat. Kada bi se oni koji izazivaju mržnju unapred doveli pred sud, rat bi mogao da se izbegne“. Kampanju za osnivanje suda, koju je lično vodio, zamenio je izveštavanjem i komentarisanjem događaja u Tribunalu i u vezi s njim, radom na dokumentarnim filmovima, osnivanju dokumentacionih centara koji pružaju obilje istorijske građe o zločinima u bivšoj Jugoslaviji.

U intervjuu Remarkeru ističe da je cilj sa kojim je Haški tribunal osnovan tumačen na različite načine: kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u tzv. međunarodnoj zajednici, ali da „nema sumnje da je MKSJ uveliko prevazišao očekivanja svojih osnivača u Savetu bezbednosti UN, jer oni, zapravo, nisu od njega očekivali ništa, a najmanje da istražuje, optužuje, sudi i osuđuje najodgovornije za najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava – ratne zločine – počinjene na prostorima bivše Jugoslavije od 1991. godine nadalje, mada su upravo tim rečima 1993. godine u Statutu suda formulisali njegov mandat“. „Od prvih godina uspostavljanja Suda činilo se očiglednim da je jedino što se od njega očekuje bilo da međunarodnoj javnosti – a pre svega onoj u vodećim svetskim silama – uznemirenoj slikama koje su joj stizale sa Balkana, pokaže da se ‘nešto’ ipak preduzima kako bi se nasilje zaustavilo. A to ‘nešto’ bi se, narodski, najbolje opisalo kao ‘plašenje mečke rešetom’. Bilo je to jasno i prvoj garnituri od 11 sudija, poslatih novembra 1993. u Hag bez budžeta, pravila postupka, istražitelja… pa čak i bez tužioca. Uzdržavali su se, međutim, da to javno priznaju. ‘Bilo bi neodgovorno spekulisati o namerama osnivača…’, ili ‘… tvrditi da Savet bezbednosti nije bio ozbiljan kada je stvarao ovaj Tribunal’ – odgovarali su na pitanja sumnjičavih novinara.

*Odlazi li Tribunal u istoriju nepotpuno obavljenog posla, uprkos presudama i milionima stranica dokumenata i svedočenja o modalitetima zločina i naličja ljudskosti?

Medlin Olbrajt je, u decembru 2002. godine, učestvujući na raspravi o odmeravanju kazne Biljani Plavšić, javno priznala s kakvim je očekivanja u februaru i maju 1993. u Savetu bezbednosti UN glasano za osnivanje Tribunala. Albright je, na tim izjašnjavanjima, učestvovala kao ambašador SAD u UN. „Bilo je lako u februaru (1993.) glasati za stvaranje Tribunala, ali niko zapravo nije verovao da će on funkcionisati. Bilo je pitanja kako će se izabrati sudije… Zatim pitanje kako imenovati tužioca. Sve je bilo vrlo komplikovano i niko nije verovao da će se to zbilja dogoditi. Niko nije verovao da će sud odista funkcionisati… A onda smo u maju 1993. glasali o proceduri koja će se primenjivati u Tribunalu. Niko i dalje nije mislio da će to funkcionisati. Govorili su da niko nikada neće biti optužen, pa da se nikom neće suditi, da niko neće biti proglašen krivim, da niko neće biti osuđen…

Osnivanje Tribunala je, dakle, trebalo da posluži kao još jedna ‘ozbiljna pretnja’ balkanskim gospodarima rata, da će međunarodna zajednica – budući nevoljna i nespremna da spreči ili zaustavi ratne zločine – barem kazniti one koji su za njih odgovorni. Međutim, kako ni sami osnivači Suda nisu verovali u uverljivost sopstvene pretnje, njen efekat je bio ravan nuli. Oni kojima je pretnja upućena su novoosnovani sud, u najboljem slučaju, shvatili kao puki instrument političkog pritiska, iznuđivanja i ucene, čiji cilj nije da se zadovolji neka imaginarna pravda, već da se iznude određena politička ponašanja, odnosno politički i/ili teritorijalni ustupci, u interesu kakvog-takvog mira na Balkanu. Te da će, kada to bude postignuto, sve ostalo – uključujući i ratne zločine i odgovornost za njih – biti zataškano i zaboravljeno. Za ilustraciju takvih shvatanja može da posluži izjava koju je u proleće 1996. godine, nakon Dejtonskih sporazuma i ulaska međunarodnih snaga u BiH, u intervjuu grčkoj televiziji dao Radovan Karadžić, tada još predsednik Republike Srpske: “Ne znam koliko će trajati ova farsa sa sudom u Hagu, ali mislim da će trajati do naših izbora, li do izbora u SAD.”

No ubrzo nakon davanja ove izjave se, za svaki slučaj, sklonio u ilegalu, u kojoj se krio punih 12 godina. Toliko o očekivanjima osnivača Suda i onih kojima je u proteklih dvadesetak godina sudio. Jedan od tih – Tihomir Blaškić, zapovednik HVO u Srednjoj Bosni je, u trenutku iskrenosti po izlasku iz zatvora, izjavio: „Bilo bi strašno da sud u Haagu nije osnovan, jer bismo i dalje živjeli u uvjerenju da je moguće činiti masovne zločine za koje nitko nikad neće odgovarati.” E, sad, da se vratim na vaše pitanje. Nezavisno od nadmašenih očekivanja njegovih osnivača i “klijenata”, tj. optuženih, kao i tek delimično zadovoljenih očekivanja žrtava (koje, istini na volju, nikada ni jedan sud ne može u celosti zadovoljiti), neosporno je da Tribunal, kako kažete, odlazi u istoriju “tek delimično obavljenog posla”. Ne samo zato, ili ne najviše zbog toga, što je krivično gonio samo 161 okrivljenog, što je tek vrh ledenog brega masovnih zločina počinjenih tokom ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Niko nikada nije ni mislio da će se u Hagu suditi svima koji su okrvavili ruke u ratovim vođenih Devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije. Tribunal je, kako-tako, obavio “posao” koji je imao u Hagu, ali je ostalo puno neobavljenog posla u “zoni njegove odgovornosti”, odnosno na prostorima za koje je bio nadležan.

*Uprkos obilju dokumenata koji se mogu upotrebiti u procesima protiv osumnjičenih za zločine koji su na slobodi, ne postoji u domaćim zakonima obaveza korišćenja dokaza izvedenih pred Tribunalom. Takođe, ne postoji nijedan valjani razlog za imalo poverenja u domaće pravosuđe (mislim na srpsko Tužilaštvo za ratne zločine i, uz časne izuzetke, Veće Višeg suda u Beogradu za ratne zločine). Kakva će stoga biti sudbina zločinaca?

Tribunalu se mora priznati da je, u meri u kojoj je to bilo u njegovoj moći, doprineo reformama i osposobljavanju nacionalnih pravosuđa u državama bivše Jugoslavije za suđenja za ratne zločine. Tribunal je prenosio svoj know-how nacionalnim pravosuđima, ustupio im nekoliko desetina predmeta spremnih za suđenje i otvorio svoje baze podataka i dokaza lokalnim istražiteljima i tužilaštvima, za nastavljanje istraga započetih u Hagu. Dalje od toga teško da je mogao da ide. Međutim, za reformu nacionalnih pravosuđa i spremnost nacionalnih pravosuđa da istražuju i krivično gone ratne zločine značajnija od transfera znanja i dokaza iz Haga bila je takozvana politika uslovljavanja (eufemistički rečeno “ohrabrivanja”) međunarodne zajednice, pre svega EU i SAD. Hrvatska je u međuvremenu postala punopravna članica EU i niko više ne može da je za bilo šta “ohrabruje” ili “uslovljava”. Srbija se, istina, još nije učlanila u taj elitni klub, ali EU i SAD izgleda imaju s njom neka “važnija posla” (npr. Kosovo), u odnosu na koja pravda dolazi u drugi plan. Pa se, tako, ostavlja za sutra. Ili “malo sutra”.

Kada, kao što je trenutno situacija u Srbiji i Hrvatskoj, nema politike “ohrabrivanja” izvana niti političke volje iznutra, jedino što može da pokrene stvari bila bi “kritična masa” u društvu koja bi primorala vlasti da postupaju u skladu sa svojim odgovornostima prema vladavini prava. Međutim, kada sam nedavno to pomenuo u razgovoru sa kolegama u Zagrebu, odgovoreno mi je “Naša kritična masa je u Irskoj!” Nisam to pitanje postavljao u Beogradu, ali prepostavljam da bi odgovor bio sličan.

*Kako se prestanak rada Tribunala reflektuje na atmosferu u društvima zatrovanim mržnjom, u regionu koji i dalje, sa manje ili više razloga strahuje od rata? Krivci sa nižih nivoa verovatno već slave novi razlog za to što su na slobodi?

Što se, kako ih opisujete, “krivaca na nižim nivoima” tiče, oni su mogli da slave još 2004. godine, kada je Tužilaštvo – po odluci Saveta bezbednosti – moralo da završi sve svoje istrage i podigne poslednje optužnice. I ne samo oni na “nižim nivoima”, već i oni iznad njih, budući da su sudije – da bi ograničile “samovolju” Karle del Ponte – uzele sebi pravo da procenjuju da li su Carlini kandidati za optužnice na dovoljno visokom nivou da bi se našli u Hagu. Zanimljivo je dodati da je taj rok – za zaključenje istraga i podizanje poslednjih optužnica – jedini rok iz strategije za okončanje rada Tribunala koji je u celosti poštovan i Tužilaštvu nije dopušteno da ga prekorači. Kada su nedge početkom 2000-tih definisani parametri tzv. izlazne strategije, bilo je predviđeno da se istrage okončaju 31. decembra 2004. a sva suđenja

do kraja 2008. E, sad, da li će i posle Tribunala biti neke pravde za žrtve ratnih zločina ili će se region vratiti politici i kulturi nekažnjivosti (barem kada su u pitanju “naši”, a za “njihove” će se uvek naći nekakav sud) zavisiće od faktora koje sam nabrojao: uslovljavanja odnosno “ohrabrivanja” spolja i političke volje i kritične mase iznutra. Bojim se da smo trenutno, u svim sredinama, tu u velikom deficitu.

*Činjenica je da zločinci kojima je presuđeno postaju u javnosti „žrtve antisrpskog Haškog tribunala“; nakon besmislenog oslobađanja (po pravilu nakon izdržane dve trećine kazne), uživaju u novim/starim sinekurama, sa gotovo svetačkim oreolom heroja odbrane Srpstva. Može li Srbija tako u Evropsku uniju, sa zlikovcima u politici, školstvu, na funkcijama u vladino – nevladinim organizacijama (Vinko Pandurević, Klub generala i admirala), sa leševima u ormaru? Sa zlikovcima kao herojima iz udžbenka?

To, da se osuđenici za ratne zločine ili zločine protiv čovečnosti oslobađaju nakon dve trećine izdržane kazne, bez ikakvih uslova ili obaveza prema društvu u koje se vraćaju, je nesumnjivo jedan od najvećih promašaja kaznene politike Tribunala. To je potvrdilo i istraživanje Otvorenog univerziteta u Amsterdamu, u kojem su analizirane sve odluke o prevremenom oslobađanju osuđenika. U tim se odlukama navode četiri elementa na osnovu kojih se procenjuje stepen rehabilitacije: vreme provedeno u pritvoru i/ili zatvoru, izgledi za resocijalizaciju, stav prema zločinima za koje je osuđen, uključujući kajanje i prihvatanje odgovornosti, te, na kraju, lične okolnosti osuđene osobe. Predsednici Tribunala, koji odlučuju o prevremenom oslobađanju, najčešće kažu: u redu, osuđenik se dobro vladao u zatvoru, radio je u kuhinji ili perionici rublja, pohađao je kurseve jezika ili crtanja i zato smatramo da je rehabilitovan od počinjenih ratnih zločina ili zločina protiv čovečnosti!? Takve rečenice – zaključili su na Amsterdamskom univerzitetu – zapravo pokazuju besmislenost čitavog sistema i pokazuje s kojom (ne)ozbiljnošću Tribunal pristupa rehabilitaciji svojih osuđenika.

U lokalnom pravnom sistemu, kada je neko prevremeno pušten na slobodu postoje jasni uslovi ponašanja koji se moraju poštovati. Mora se redovno javljati policiji, dokazati da ima posao i da poštuje uslove koji važe do isteka pune kazne koja mu je odmerena. Ako neki od tih uslova prekršite, vraćate se u zatvor, što nije slučaj sa Tribunalom. Tako da, u suštini, prevremeno puštanje na slobodu je u Tribunalu jednako pomilovanju. To je vrsta bezuslovnog pomilovanja i većina osuđenih ustvari služi samo dve trećine izrečene kazne. Kada se osuđenici oslobode pre odslužene pune kazne, nema obavezujućih uslova ili praćenja od strane Tribunala. Oni su jednostavno pušteni na slobodu, trećina kazne im je ukinuta i ne mogu se vratiti na odsluženje ostatka kazne ukoliko se nedolično ponašaju. U stvari, niko nema pojma šta oni rade po izlasku. Videli smo da se mnogi dočekuju kao ratni heroji – kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj – i prosto nastavljaju sa svojim karijerama, često poričući ili pravdajući zločine za koje su osuđeni. Mogu se, čak, otvoreno hvalisati kako su prevarili Tribunal i odreći se priznanja zločina i sopstvene uloge u njima, zahvaljujući čemu su sebi osigurali blažu kaznu. Dovoljno je setiti se slučaja Biljane Plavšić. Objašnjenja da Tribunal, odnosno njegov naslednik Mehanizam za međunarodne krivične sudove, nemaju kapaciteta ni pravnih osnova da prevremeno oslobađanje pretvore u uslovno puštanje na slobodu jednostavno ne drže vodu. Jer, kako su u proteklih 20 godina kontrolisali da li se optuženi pridržavaju veoma strogih uslova pod kojima su – dok čekaju na početak suđenja ili izricanje presuda – puštani na privremenu slobodu u svoje matične zemlje.

*Prvi predsednik Tribunala Antonio Kaseze podsetio je na činjenicu da ste bili prvi čovek koji je anticipirao osnivanje Suda, zapravo predložio to još u maju 1991. u napisu objavljenom u Borbi. Ostavši, kako tvrdi Kaseze „glas vapijućeg u pustinji“. Koji se ključni motivi, detalji, koji su doveli do ratnog požara (ako ih ima) vide danas u regionu bivše Jugoslavije? Kolika je opasnost od novog rata – uz rizik da ovoga puta pogrešite?

Moj poziv na osnivanje “malog međunarodnoig krivičnog suda, po uzoru na Nirnberški” zasnivao se na analizi da su do tada – dakle krajem Osamdesetih i početkom Devedesetih godina prošlog veka – već počinjena dva zločina iz Nirnberške povelje. Prvi je zločin protiv mira, jer je bilo više nego očigledno da se na više mesta planira i priprema rat.

Drugi je zločin protiv čovečnosti, odnosno širenje nacionalne, verske, političke, rasne i svake druge mržnje, koja je preduslov da se ubija, siluje, proganja, zatvara, razara… na istim, dakle nacionalnim, verskim, rasnim… ukratko diskriminativnim osnovama. Pa sam, zato, napisao da bi bilo bolje da onima koji planiraju rat i raspiruju mržnju… sudimo pre nego sto se to dogodi, a ne posle pet godina rata, razorenih gradova, stotina hiljada ubijenih i miliona prognanih… Sud je osnovan – istina ne pre već usred rata – i ja sam, eto, odslužio svojih 20 godina prateći njegov rad i sledeći put ću bolje promisliti šta da poželim. No, da se vratim na vaše pitanje: bez obzira što u današnjim društvima u regionu prepoznajem neke od simptoma s kraja 80-tih i početka 90-tih, mislim da među ljudima nema apetita za nove ratove. Nadam se da ne grešim.

*Možete li da izdvojite neku od presuda koju ste doživeli kao istinsku, neoborivu pravdu? I neki krupni propust Tribunala?

U prvu kategoriju izdvajam presude generalu Radislavu Krstiću i, naročito, takozvanoj srebreničkoj sedmorki, na čelu sa Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom. Ne samo zbog nalaza o genocidu, već pre svega zbog dokaza do kojih je Tužilaštvo došlo u verovatno najvećoj i najboljoj kriminalističkoj istrazi u posleratnoj Evropi. U našem “srebreničkom narativu” ( http://srebrenica.sense-agency.com/ ) napravili smo selekciju od oko 250 ključnih dokaza koji su sada svima dostupni na internetu. Konkurencija za drugu kategoriju presuda je velika: (Ante) Gotovina i (Mladen) Markač, (Momčilo) Perišić, (Ramuš) HaradinajJovica Stanišić i Franko Simatović, Vojislav Šešelj… Ovu poslednju smo u našem izveštaju nazvali “pobačenom”, a Tužilaštvo je u žalbi opisuje kao “izopačenu”. Ipak, kao najveći “biser”, izdvajam jedan zaključak iz oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, u kojem se navodi da njihova podrška policijskim i paravojnim snagama koje su ubijale, pljačkale, zatvarale i proterivale nesrbe nije bila „konkretno usmerena; na počinjenje zločina već na „uspostavljanje i održavanje kontrole“ nad pomenutim gradovima i drugim delovima BiH i Hrvatske!? A prethodno smo – od slučaja Duška Tadića nadalje – imali desetine presuda u kojima je zaključeno da se vlast i kontrola u opštinama u kojima Srbi nisu imali većinu uspostavljala i održavala upravo zločinima.

*Nova sintagma, meni neosnovana u okolnostima kada znamo posledice, „konkretna usmerenost“, spasila je generala Momčila Perišića robije, a Srbiju suodgovornosti za genocid u Istočnoj Bosni. Mislim da je reč o teškoj nepravdi i nekakvoj uspostavi nakaznog balansa. Ne prozivam Vas da se izjasnite o samoj presudi, ali, šta mislite o činjenici da je Srbija pomilovana za potpaljivanje ratnog požara, izvoz opskurnih udbaško-vojnih kadrova, logistiku, čuvanje najtraženijih begunaca i, na kraju, nema sankcija za groteskne tragedije od sudskih procesa zlikovcima?

Nakon što je “lansiran” u žalbenoj presudi Momčilu Perišiću, standard “konkretne usmerenosti” – kao uslov za osudu za pomaganje i podržavanje zločina – je napušten u nizu presuda Žalbenog veća koje su usledile: (Nikola) Šainović, (Vinko) Pandurević, (Vlastimir) Đorđević te, konačno, Stanišić i Simatović, zbog čega je taj predmet vraćen na ponovno suđenje. Tek kada se to suđenje završi moći ćemo da kažemo da li je Srbija zaista, kako kažete, pomilovana za potpaljivanje i održavanje ratnog požara u Bosni i Hercegovini. Za sada, sudeći po Tribunalovim presudama, Hrvatska je jedina “strana sila” koja se uplitala u rat u Bosni i Hercegovini. To je, podsetmo, potvrđeno i u nedavnoj žalbenoj presudi Jadranku Prliću i ostalim bivšim čelnicima Herceg Bosne. Treba, takođe, sačekati presudu Žalbenog veća u predmetu Vojislava Šešelja, čije je izricanje zakazano za 11. april 2018. Optužba se, podsetimo, žalila da u prvostepenoj presudi zločini nisu stavljeni u kontekst iz kojeg bi se videlo da su počinjeni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, sa ciljem prinudnog i trajnog uklanjanja nesrba sa trećine teritorije Hrvatske i velikih delova Bosne i Hercegovine. Osim Šešelja, u tom su poduhvatu, prema optužnici, pored ostalih učestvovali i Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Radmilo Bogdanović i drugi. Biće zanimljivo videti da li će se, i kako, Žalbeno veće kojim predsedava sudija (Teodor) Meron izjasniti o ovom delu žalbe Tužilaštva.

*Nisu želeli da Vas čuju oni koji su odlučivali (1991.), sada ste ponovo, sa agencijom Sense, u misiji čiji će istinski rezultati, najverovatnije, biti merljivi kasnije. Ipak, da li ono što radi Sense, mislim na memorijalni centar Potočari, te interaktivne postavke o zločinima tokom Oluje, u Bosni, na Kosovu, već sada može da se procenjuje, u pogledu uticaja na saznavanje istine, razvijanje ili buđenje empatije, svesti o tragediji koja nije elementarna nepogoda, nego ima uzroke i počinioce?

Nakon što smo u protekle dve decenije iz dana u dan izveštavali o tome šta se dešava u Tribunalu (blizu 20 hiljada dnevnih izveštaja), i iz nedelje u nedelju slali u region sedmične televizijske preglede o zbivanjima u haškim sudnicama (ukupno 722 emisije TV Tribunala), kao i nakon proizvedenih sedam dokumentarnih filmova, poslednjih godina počeli smo da radimo na osnivanju Dokumentacionih centara. I to, kako fizičkih – poput onih Potočarima i Prištini – tako i “virtuelnih”, dostupnih svima na našoj internet stranici. Želimo, time, da zajednicama koje su tokom ratova pogođene najtežim zločinima, prikažemo kako su njihova stradanja istražena, rekonstruisana i procesuirana u Haškom tribunalu.

Kompletan audio-vizuelni i drugi sadržaj postojećih “fizičkih” centara u Potočarima i Prištini prilagođen je za postavljanje na internetu http://www.sense-agency.com . Na istoj stranici su i dva “virtuelna” centra u formi interaktivnih narativa, posvećena suđenju hrvatskim generalima optuženim za zločine u “Oluji”, kao i postupcima u kojima je suđeno za uništavanje istorijske, kulturne i verske baštine tokom ratova u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Nakon zatvaranja Tribunala, Agencija SENSE se transformisala u Centar za tranzicijsku pravdu i iz Haga preselila u Pulu sa namerom da, ukoliko za to bude interesovanja i podrške, nastavi rad na mreži lokalnih dokumentacionih Centara i interaktivnih narativa, kojima će učiniti vidljivim i široko dostupnim ono što je, po nama, najvredniji deo nasleđa Tribunala. A to su činjenice koje su, na haškim suđenjima utvrđene i presuđene izvan razumne sumnje.

*Da ste novinar u Beogradu, kojim temama biste se bavili?

Verovatno istim. Ne samo zato što sam se za to “specijalizovao”, već i zato što je – uprkos svemu što je SENSE u protekle dve decenije napisao i napravio – ostalo još mnogo toga da se kaže o tome šta nam se, i zašto, dogodilo tokom Devedesetih.

*Kada će se u Srbiji saznati koliko su uistinu teške posledice ratova?

Srbija, i svi ostali u regionu, i te kako osećaju teške – materijalne i nematerijalne – posledice ratova. I svi smatraju da su upravo oni najveće žrtve i da su oni najviše stradali, a da su za to odgovorni “oni drugi”. Ono što svima nedostaje je empatija, saosećanje sa stradanjima i žrtvama drugih. I svest da su stradanja drugih – čak i kada u njima nisu lično učestvovali – naneta i u njihovo ime.

Preuzeto sa portala Remarker

Share