Nemanja Stjepanović otkriva za NEWSWEEK: Ko su ljudi iz državnog vrha koji su “zakopavali” zločine na Kosovu

Nemanja Stjepanović otkriva za NEWSWEEK: Ko su ljudi iz državnog vrha koji su “zakopavali” zločine na Kosovu

Newsweek-sr-logo…živimo sa masovnim grobnicama, kako da ne, jer se ovde na limesu vazda međusobno ubijamo iz nekakvog svetog ubeđenja, samo što o tome, je li, mudro ćutimo. Stvar tretiramo kao svojevrsni tabu. Svi smo mi unuci ili bar naslednici ubica. Ali umirujemo sebe, ubica je uvek drugi, krvoproliće je počinjeno uvek tako što smo mi uzvratili vatru. Uvek su oni počeli, ko bi drugi? Ruke su nam krvave, ali savest nam je mirna. 

„Neoplanta ili Obećana zemlja“, Laslo Vegel

U osmom po redu dosijeu Fonda za humanitarno pravo identifikovano je imenom i prezimenom 110 učesnika operacije uklanjanja tela sa Kosova u Srbiju u proleće 1999. godine, a sudeći po predočenim dokazima, u operaciji je učestvovalo bar još deset puta toliko ljudi. Ko su oni?
Na vrhu piramide van svake sumnje bio je tadašnji predsednik SRJ Slobodan Milošević. Ali piramida ne bi postojala da je imala samo vrh. Njene temelje činili su policajci, vojnici i radnici komunalnih preduzeća sa lokala, a između njih i vrha vlasti bili su operativci, mahom visoki policijski (i vojni) oficiri koji su Miloševićev nalog sprovodili u delo. Nema dokaza da je iko od njih, osim gunđanja zbog težine posla, ikada prigovorio zbog toga što je bio uključen u nelegalnu i nemoralnu operaciju.

Uklanjanje tela albanskih civila – mahom muškaraca ubijenih van borbe, ali i žena, dece i staraca – odvijalo se od kraja marta do kraja maja 1999. godine. Za to vreme iz 14 kosovskih opština blizu hiljadu tela prvo je sklonjeno sa mesta ubistava, zatim pokopano u više primarnih grobnica na Kosovu, odande ubrzo iskopano, utovareno u hladnjače, prevezeno u Srbiju i pokopano u tajne masovne grobnice na četiri (do danas poznata) lokaliteta, na četiri različita kraja Srbije i četiri strane sveta – Batajnica (sever), Petrovo Selo (istok), jezero Perućac (zapad) i Rudnica (jug).

Vratimo se planerima, organizatorima i počiniocima. Odluka o uklanjanju tragova zločina doneta je u martu 1999. godine u biblioteci Belog dvora na sastanku Slobodana Miloševića sa tadašnjim ministrom policije Vlajkom Stojiljkovićem i načelnicima oba resora MUP-a – državne i javne bezbednosti Radomirom Markovićem i Vlastimirom Đorđevićem. Dokazi kažu da je tu verovatno bilo i ljudi iz vojske. Potom je održan i sastanak kod Vlajka Stojiljkovića, na kojem je on Miloševićev nalog preneo na generala Dragana Ilića, tada načelnika Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije. Njemu su kasnije kao ispomoć priključena dva visoka policijska zvaničnika – Vladimir Aleksić i Desimir Radić.

Sve te informacije navedene su u izjavi sa potpisom Radomira Markovića iz 2002. godine, zatim u nalazima Radne grupe MUP-a Srbije iz 2001. i drugim dokumentima predstavljenim u dosijeu Fonda za humanitarno pravo.  Osim toga, predočeni su i drugi dokazi koji pokazuju da su pomenuti pojedinci zaista učestvovali u operaciji prikrivanja tela – davali instrukcije policajcima na terenu šta da rade sa hladnjačama otkrivenim u Dunavu kod Kladova i jezeru Perućac, isplaćivali dnevnice radnicima komunalnih preduzeća, učestvovali na sastancima na kojima se govorilo o asanaciji terena, koordinirali prevoz i pokopavanja.

Zastanimo na trenutak da vidimo šta je sa njima. Neke je tražio Hag, neki su nakon (Milošević) ili pre (Stojiljković) izručenja tom sudu preminuli, neki su (Đorđević) osuđeni tamo ili pred sudovima u Srbiji (Marković). Neki su propali u zemlju (Ilić) i policija odbija da, iako je po Zakonu o dostupnosti informacija na to obavezna, dostavi podatke o njima. Za neke znamo da su u penziji (Aleksić i Radić) i da im za napredovanje u službi nikada nije smetala činjenica da su tokom 1999. godine učestvovali u skrivanju tela ubijenih albanskih civila.

Recimo taj Vladimir Aleksić, on ne samo da živi mirne penzionerske dane, nego je danas moralni autoritet ovog društva. Čovek koji je učestvovao je u isplati dnevnica radnicima koji su vadili tela iz hladnjače kod Kladova i bio Ilićeva desna ruka u operaciji uklanjanja hiljadu mrtvih tela pojavljuje se kao predsednik Udruženja penzionisanih radnika MUP-a, stoji pored ministra policije Nebojše Stefanovića i traži da se iz MUP-a isteraju „svi koji su se ogrešili o zakon“. Pošto on i njemu slični u tu kategoriju valjda ne spadaju.

U izjavi sa potpisom Radomira Markovića navodi se i da je Iliću u tajnoj operaciji skrivanja tela „značajnu pomoć pružio pukovnik MUP-a Goran Radosavljević“, znamo ga i pod nadimkom Guri. Svedoci pominju da su Gurija videli u Petrovom Selu kada su tamo pokopavani leševi, a bivši ministar policije Dragan Jočić u jednom intervjuu pita Radosavljevića ko je gurnuo „hladnjaču punu leševa kosovskih Albanaca“ u „dunavske plićake kod Tekije“, „ko je survao neotežanu hladnjaču u Perućko jezero“ i „ko je i zašto besmisleno ubio trojicu braće Bitići“, čija su tela otkrivena u masovnoj grobnici u Petrovom Selu zajedno sa posmrtnim ostacim drugih Albanaca. Bivši ministar misli da Guri ima te odgovore, ali policija to nikada, pa ni u vreme Jočićevog mandata, nije proverila, a naročito neće sada kada je Guri Radosavljević član Glavnog odbora Srpske napredne stranke.

Doprinos uklanjanju tela sa Kosova dala je i Vojska Jugoslavije. Tome u prilog govori obilje dokaza. Između ostalog, poznato je da je u aprilu 1999. godine 37. brigada bila prisutna u kosovskom selu Rezala u vreme jednog od mnogobrojnih masovnih ubistava albanskih civila u području Drenice, a njeno Odeljenje za asanaciju bojišta u svojim rukama imalo je tela ubijenih u Rezali. Sledeće što se zna je da su posmrtni ostaci jednog broja ubijenih otkriveni u masovnoj grobnici Rudnica u blizini vojne kasarne kod mesta Raška. Komandant 37. brigade VJ u to vreme bio je Ljubiša Diković, danas je načelnik Generalštaba Vojske Srbije.

Svi koji su učestvovali u skrivanju leševa, ako nisu umrli ili završili u Hagu, ostali su na svojim vojnim i policijskim položajima i, kao što Laslo Vegel u svom romanu kaže, „krvavih ruku i mirne savesti“ guraju ka penziji ili su do nje već stigli. Ne samo da niko ne proverava njihovu odgovornost za jedan od najbizarnijih postupaka u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, nego ih niko ne pita znaju li (a moraju znati) gde su još pokopavani, spaljivani ili na drugi način skrivani leševi ubijenih Albanaca. Radna grupa MUP-a u proleće 2001. godine za manje od mesec dana posvećenog rada otkrila je tri lokacije sa masovnim grobnicama. Od tada do danas – da ne bude zabune, Rudnica je otkrivena zahvaljujući informacijama dobijenih od kosovskog Euleksa – na otkrivanju posmrtnih ostataka ubijenih u kosovskom sukobu nije urađeno ništa.

Više od hiljadu imena kosovskih Albanaca danas je na popisu nestalih. Još uvek više od hiljadu porodica čeka vesti o sudbini svojih najbližih rođaka. Posmrtni ostaci bar dela njih sasvim izvesno se i danas nalaze u neotkrivenim masovnim grobnicama u Srbiji.

PIŠE: Nemanja Stjepanović

 

Tekst je preuzet sa internet strane magazina Newsweek.

Share