Oslobađajuća presuda u predmetu Gradiška: Novi primer propusta u radu tužilaštva i suda

Oslobađajuća presuda u predmetu Gradiška:  Novi primer propusta u radu tužilaštva i suda

Logo FHPViši sud u Beogradu doneo je 13. oktobra 2016. godine presudu u predmetu Gradiška, kojom je optuženog Gorana Šinika oslobodio od optužbe da je izvršio krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Fond za humanitarno pravo (FHP) ističe da je ovakva presuda posledica neutemeljene optužnice Tužilaštva za ratne zločine (TRZ), kao i neadekvatne kontrole sudskog veća Višeg suda u Beogradu u fazi potvrđivanja optužnice, te da ovaj predmet predstavlja paradigmatičan primer stvaranja privida produktivnosti pravosuđa za ratne zločine podizanjem optužnica osuđenih na neuspeh.

Optužnicom TRZ-a od 8. aprila 2014. godine Goran Šinik se teretio da je 2. septembra 1992. godine u mestu Bok Jankovac (opština Gradiška, BiH) u blizini gradske deponije, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ubio civila hrvatske nacionalnosti Marijana Višticu. Optuženi je, u kasnim poslepodnevnim satima u Gradiški, iz autobusa koji je išao za Hrvatsku izveo oštećenog Marijana Višticu i ugurao ga u automobil koji je bio parkiran u neposrednoj blizini, a u kojem su već bili Nebojša Prčić i Predrag Sladojević, poznanici optuženog. Potom su se odvezli do mesta Bok Jankovac i zaustavili u blizini gradske deponije na obali reke Save, gde su iz vozila izašli optuženi i oštećeni Vištica, a Prčić i Sladojević su se vozilom vratili u Gradišku. Nakon toga, Šinik je, kako navodi optužnica, „na neutvrđen način lišio života oštećenog Višticu”.

Obrazlažući oslobađajuću presudu, predsednik sudskog veća, sudija Vladimir Duruz, naveo je da je sud našao kako nema dokaza da je okrivljeni izvršio krivično delo za koje se tereti. Sudsko veće je zaključilo da TRZ nije na nesumnjiv način dokazalo da je optuženi ubio Marijana Višticu. Naime, sud je tokom postupka utvrdio da je u vreme izvršenja dela postojao oružani sukob, da je optuženi bio pripadnik Vojske Republike Srpske i da je bio u Gradiški, te da je zajedno sa Prčićem i Sladojevićem odveo oštećenog Marijana Višticu u Bok Jankovac. Međutim, po nalaženju veća, činjenica da je optuženi zajedno sa Prčićem i Sladojevićem odveo Marijana Višticu u Bok Jankovac, nije sama po sebi dovoljna da bi se na nesumnjiv način moglo zaključiti da ga je optuženi i ubio. Tužilaštvo drugih dokaza u tom pravcu nije pružilo. Telo oštećenog nije pronađeno, a samo je jedan svedok naveo da je video telo i prepoznao oštećenog. Iskaz ovog svedoka, međutim, ne potvrđuju iskazi drugih svedoka, pa ga sud nije mogao prihvatiti. U isto vreme svedoci Prčić i Sladojević negirali su da je ponašanje optuženog tog dana upućivalo na zaključak da je imao nameru da ubije oštećenog Marijana Višticu.

Ovakva presuda je bila neizbežna posledica optužnice neutemeljene na ubedljivim dokazima. Odgovornost za ovakav epilog snose kako TRZ, odnosno zamenica tužioca Snežana Stanojković koja je optužnicu podigla, tako i veće Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu koje je ovakvu optužnicu potvrdilo, a da nije prethodno svestrano analiziralo sve predložene dokaze. Iz optužnice i predloženih dokaza, o sudbini oštećenog Marijana Vištice jedino se nesporno moglo zaključiti da je poslednji put viđen sa optuženim, Sladojevićem i Prčićem, te da je 1999. godine proglašen umrlim, jer nikakvi dokazi nisu ponuđeni o vremenu, lokaciji ili načinu na koji je oštećeni ubijen, već je samo navedeno da je to izvršeno „na neutvrđen način”.

Na nedostatke ove optužnice FHP je ukazao u svom Izveštaju o suđenjima za ratne zločine u Srbiji tokom 2014. i 2015. godine (str. 48), u kom je posebno istakao trend podizanja i potvrđivanja nedovoljno pripremljenih optužnica koje dovode do prolongacije suđenja, ali i oslobađajućih presuda (videti npr. predmete Tenja II, Čelebići i Logor Luka). Poslednja u nizu takvih presuda jasna je posledica odsustva strategije TRZ-a i pokušaja da se to prikrije podizanjem što većeg broja optužnica, bez obzira na njihov ishod. FHP upozorava da će posledice opisanog trenda biti nemerljive, jer se vreme i resursi predugo troše na suđenja koja ne doprinose utvrđivanju činjenica iz prošlosti, a žrtvama i njihovim porodicama umesto pravde i satisfakcije donose dodatnu traumu i poniženje.

Share