Rudnik smrti u Omarskoj

Rudnik smrti u Omarskoj
“Bile smo smeštene u dve male kancelarije. Nas trideset i nešto žena. Ja sam delila “sobu” sa njih 17. Spavale smo na podu. Kada smo mogle da spavamo. Uglavnom nismo. Zbog zvuka koraka iz hodnika. Znale smo šta će biti posle njih. Neka od nas će izaći iz sobe. Nakon toga, pokrivale smo rukama uši kako ne bismo čule jezive krike…”

Dok šeta upravnom zgradom sadašnjeg rudnika Omarska svoje sećanje na dane provedene na ovom mestu, koji je pre 24 godine bio logor za nesrpsko stanvništvo, prepričava jedna od Kozarčanki koja se zbog “pogrešnog” imena, prezimena, nacije i vere našla među zatvorenicima logora.

Skoro četvrt veka prošlo je od raspuštanja logora u okolini Prijedora. Sećanje na stravično leto 1992. godine, međutim, obeleženo je samo u glavama Bošnjaka i Hrvata koji su prošli kroz Omarsku, Trnopolje i Keraterm. Hiljade i hiljade ljudi… od kojih veliki deo nije doživeo da izađe iz ozloglašenih “sabirnih centara”, kako ih je zvala vlast Republike Srpske. Njihove porodice pronalazile su ih, godinama kasnije, u masovnim grobnicama u okolini.

Ni ovog 6. avgusta, međutim, nije postavljena spomen-ploča koja bi podsetila na njih. Na ulasku u rudarski prostor Omarska nije osvanuo nikakav spomenik, obeležje ili makar oznaka da se nekada na ovom mestu dogodio genocid. O patnjama u koncentaracionom logoru ponovo su svedočili jedino oni koji su iz njega živi izašli i okupili se na komemoraciji.

U rudarskom kompleksu još uvek stoje zgrade gde je na hiljade ljudi svakodnevno preživljavalo torturu. Na istom mestu i dalje je veliki hangar u kome su bili nagurani zatvorenici. Žene su bile smeštane u dve sobe na prvom spratu upravne zgrade. Dok prolaze hodnicima punim jezivih sećanja, bivše logorašice pričaju kako su svake noći stražari i vojnici ulazili i prozivali neku od njih, a zatim radili sa njom šta god su želeli. Te sobe su od 2004. godine kancelarije službenika britanske kompanije “Arcelormital” koja je kupila rudnik Omarska.

Omarska menza

U nekadašnjoj “menzi” za logoraše danas mirno jedu radnici multinacionalne korporacije

Restoran u prizemlju zgrade kome su zatočenici dobijali jedan obrok dnevno koji se sastojao od parčeta hleba i malo kuvanog graška danas je menza za radnike rudnika. Prolazeći pored stolova, jedan od preživelih prepričava kako je, jednog dana, na tom mestu bio mučki pretučen jer nije na vreme stigao da završi svoj obrok.

Najturobnija sećanja logorašima naviru pri pogledu na “Bijelu kuću”. U njoj su se, kažu, dešavala najbrutalnija prebijanja, mučenja i ubijanja. Tela onih koji nisu preživeli, vojnici su gomilali iza objekta, a zatim odvozili i zatrpavali. Na 24. godišnjicu raspuštanja logora ova zgradica bila je ispunjena balonima sa imenima onih koji su u njoj izgubili život. Među ceduljicama mnogi su tražili imena svojih najmilijih. I “Crvena kuća”, gde su, prema svedočenjima logoraša, držana iskasapljena tela, dok ih ne bace u rudarsko okno i neku od grobnica još uvek je na istom mestu.

Sa svakom godišnjicom, žrtve etničkog čišćenja ponovo doživljavaju poniženja. Kako bi odali počast ubijenima, mučenima, zlostavljanima, bivši logoraši i porodice ubijenih iznova moraju da traže odobrenje kompanije u čijem je vlasništvu rudnik. Cela dva sata u toku čitave godine jedino je na šta mogu da računaju prijedorske žrtve genocida. I na negiranje lokalnih i entitetskih vlasti.

Za teror u prijedorskim logorima smrti, uključujući Omarsku, Keraterm i Trnopolje, svet je saznao tek dva meseca nakon njihovog formiranja, i to od stranih novinara. Dugačka je lista onih koji su zbog ratnih zločina osuđeni pred Haškim tribunalom, ali i onih drugih koji se, uprkos učestvovanju u stravičnim zločinima još uvek slobodni šetaju ovom čaršijom.

Izgradnju memorijalnog centra, bivši logoraši i njihove porodice još uvek čekaju. Čekaju i priznanje i izvinjenje za strahote koje su preživeli leta 1992. godine.

Preuzeto sa portala Autonomija
Share