Inicijativa za ocenu ustavnosti Zakona o pravima civilnih invalida rata

Inicijativa za ocenu ustavnosti Zakona o pravima civilnih invalida rata

Fond za humanitarno pravo (FHP) podneo je Ustavnom sudu Srbije inicijativu za pokretanje postupka ocene ustavnosti Zakona o pravima civilnih invalida rata, zbog suprotnosti njegovih odredbi sa Ustavom Srbije i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. FHP očekuje od Ustavnog suda da postupi po ovoj inicijativi i sporne odredbe (članove 2 i 3 Zakona) proglasi neustavnim i stavi ih van snage, što bi otvorilo put donošenju novog zakona koji bi garantovao puna prava civilnih žrtava oružanih sukoba, u skladu sa Ustavom i međunarodnim obavezama države Srbije.

Zakon o pravima civilnih invalida rata Srbije donet je 1996. godine i do danas predstavlja najizraženiji primer institucionalizovane diskriminacije prema građanima Srbije, koji je u neskladu sa Ustavom i međunarodnim obavezama Republike Srbije. Prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračku i socijalnu politiku, u Srbiji prava po ovom zakonu trenutno ostvaruje samo 1.554 lica kojima je priznat zakonski status. Sa druge strane, prema proceni FHP-a, Zakon ne priznaje status preko 20.000 žrtava – osoba koje su kao civili pretrpeli povrede i osoba koje su izgubile bliske članove porodica koji su imali svojstvo civila tokom oružanih sukoba, ili u vezi sa tim sukobima.

Osnov diskriminacije žrtava rata u Srbiji nalazi se u samoj zakonskoj definiciji civilne žrtve, odnosno uslovima koje pojedinac mora ispuniti da bi mu bilo priznato to svojstvo.

Naime, član 2 zakona definiše da je civilni invalid rata lice kod koga nastupi telesno oštećenje od najmanje 50% usled rane, povrede ili ozlede koje su ostavile vidne tragove, zadobijene zlostavljanjem ili lišenjem slobode od strane neprijatelja za vreme rata, izvođenja ratnih operacija, od zaostalog ratnog materijala ili neprijateljskih diverzantskih, odnosno terorističkih akcija. Prava iz Zakona shodno ovoj definiciji ne mogu ostvariti osobe čija je povreda rezultirala telesnim invaliditetom manjim od 50%, žrtve seksualnog nasilja, kao i sve žrtve koje boluju od psihičkih posledica pretrpljenog nasilja. Uslov da je povredu morao načiniti „neprijatelj” isključuje sve osobe kojima su povrede načinile policijske i vojne snage koje država Srbije ne smatra neprijateljskim – Jugoslovenska narodna armija i Vojska Jugoslavije, MUP Srbije, Vojska Republike Srpske Krajine, Vojska Republike Srpske i njima potčinjene formacije. Tako su iz dometa Zakona praktično izbačene gotovo sve žrtve nesrpske nacionalnosti.

S druge strane, civilnom žrtvom rata, prema članu 3 Zakona, smatra se lice koje je poginulo ili umrlo pod istim okolnostima iz člana 2. Ovakva definicija ne obuhvata nestale osobe, a radi se o više od dve hiljade pojedinaca čije porodice danas žive u Srbiji. Pored toga što ni posle mnogo godina ne znaju sudbinu svojih najbližih, te porodice nemaju nikakva prava niti zaštitu države.

Najzad, odlučujući po zahtevima za priznanje prava po ovom zakonu, nadležni upravni i sudski organi odbijali su sve žrtve koje su stradale na teritoriji drugih republika bivše Jugoslavije, kao i sve one koje su povrede pretrpele u vreme kada nije bilo proglašeno ratno stanje. Podsećanja radi, Republika Srbija je formalno u ratnom stanju bila jedino u periodu od 24. marta do 10. juna 1999. godine, za vreme vazdušne intervencije NATO.

Prema odredbama Ustava Srbije, pružanje socijalne zaštite zasniva se na načelima socijalne pravde, humanizma i poštovanja ljudskog dostojanstva (član 69 Ustava), a sâm Ustav zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju, neposrednu ili posrednu, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu „nacionalne pripadnosti […] i psihičkog i fizičkog invaliditeta” (član 21 Ustava).

Zakon o pravima civilnih invalida rata krši i brojne međunarodne ugovore koje je Srbija potpisala i ratifikovala: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Konvenciju o zaštiti osoba sa invaliditetom, Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Konvenciju o statusu izbeglica, Konvenciju o zaštiti svih lica od prisilnog nestanka. Naime, definicija žrtve sadržana u Zakonu ne samo da je zastarela, već je daleko ispod međunarodnog standarda u pogledu prava žrtava teških kršenja ljudskih prava. Pravni okvir koji reguliše prava civilnih žrtava rata u Srbiji lošiji je i od zakonskih rešenja u svim drugim državama bivše Jugoslavije.

Udruženja žrtava i organizacije civilnog društva već godinama apeluju na nadležne organe u Srbiji da ovaj Zakon izmene i zamene ga novim, sveobuhvatnim zakonskim rešenjem koje će pružiti pravdu za više od 20.000 civilnih žrtava koje danas žive u Srbiji. Potpuno ignorišući te zahteve, nadležno ministarstvo je krajem 2014. godine pripremilo novi nacrt zakona o civilnim žrtvama, koji ni u čemu ne poboljšava njihov položaj, već ga u pojedinim aspektima dodatno unižava.

Srpski zakon o civilnim žrtvama je već duže vreme predmet kritika i međunarodnih institucija, pre svega nadležnih tela Ujedinjenih nacija (Komitet za ljudska prava, Komitet za prisilne nestanke) i Saveta Evrope.

Kao zemlja u procesu pristupanja Evropskoj uniji i usklađivanja svog zakonodavstva sa njenim pravnim tekovinama, Srbija je Akcionim planom za Poglavlje 23 pregovora o pristupanju predvidela usklađivanje definicije žrtve sa odgovarajućim međunarodnim standardima. Sa svoje strane, Evropska komisija već drugu godinu za redom kritikuje postojeće zakonsko rešenje kao prepreku za ostvarenje prava najvećeg broja žrtava, dok je i Evropski parlament pozvao na njegovu izmenu i unapređenje.

Share