Pristup dokumentima o zločinima protiv međunarodnog prava u posedu institucija Srbije: Državna tajna jača od prava na istinu

Pristup dokumentima o zločinima protiv međunarodnog prava u posedu institucija Srbije: Državna tajna jača od prava na istinu

Drzavna tajnaPristup javnosti arhivama koje sadrže dokumente relevantne za utvrđivanje činjenica o kršenjima ljudskih prava u prošlosti jedan je od temeljnih preduslova uspostavljanja tranzicione pravde u postkonfliktnom društvu. U društvima poput Srbije, koja su prošla periode obeležene sistemskim nasiljem, pristup informacijama o kršenjima ljudskih prava predstavlja sastavni element prava žrtava i društva na istinu.

Pravo na istinu o tome šta se dogodilo tokom perioda masovnih kršenja ljudskih prava je i ljudsko pravo iz okvira slobode izražavanja, garantovane Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Navedeni pakt, koji obavezuje Srbiju i njene organe, navodi da “[s]vako ima pravo na slobodu izražavanja; to pravo podrazumeva slobodu traženja, primanja i širenja obaveštenja”1 [kurziv FHP]. Ono predstavlja osnov za uživanje niza drugih ljudskih prava, a ujedno omogućava javni nadzor nad radom državnih organa i efektivno učešće građana u demokratskim procesima.

Uprkos činjenici da je Republika Srbija potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i država inicijator Rezolucije o pravu na istinu usvojene u Savetu za ljudska prava UN, kao i domaćem pravnom okviru koji garantuje pristup informacijama od javnog značaja, njene institucije sistemski onemogućavaju javnosti pristup relevantnim dokumentima ali i državnim organima koji se bave procesuiranjem ratnih zločina.

Izveštaj je zasnovan na višegodišnjoj praksi FHP-a u istraživanju i objavljivanju javno dostupnih dokaza o nekažnjenim zločinima, koja obuhvata i pristup informacijama i dokumentima iz arhiva Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) i Ministarstva odbrane (MO).

MUP i MO unazad nekoliko godina nezakonito opstruiraju pristup informacijama i dokumentima od javnog značaja relevantnim za rekonstrukciju događaja iz prošlosti, uključujući i činjenice o počinjenim zločinima i prisilno nestalim osobama. Ta dva organa po pravilu odbijaju da dostave tražene informacije i dokumente, posebno kada se zahtevana dokumentacija odnosi na zločine u vezi sa kojima postoje ozbiljne indicije da su ih počinili pripadnici policije i vojske. U cilju skrivanja te dokumentacije od javnosti, MUP i MO koriste različite argumente i postupke, koji su neretko u suprotnosti sa relevantnim zakonima.

Praksa MUP-a je da brojne zahteve odbija uz neubedljivo obrazloženje da tražene podatke ne poseduje. Sa druge strane, MO zahteve odbija uglavnom uz obrazloženje da je reč o tajnim podacima ili podacima o ličnosti. Ova praksa MO zasnovana je na proizvoljnom tumačenju relevantnih zakona i uključuje i odbijanje sprovođenja rešenja Poverenika za informacije od javnog značaja i zastitu podataka o ličnosti kojim se nalaže dostavljanje dokumenata i informacija od javnog značaja.

Osnovni cilj ovog Izveštaja je da ukaže na potrebu otvaranja državnih arhiva koje sadrže  dokumentaciju o zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih godina, čime bi se pomoglo u borbi protiv nekažnjivosti zločina a žrtvama, njihovim porodicama i celokupnom društvu omogućilo ostvarivanje prava na istinu.

Izveštaj „Pristup dokumentima o zločinima protiv međunarodnog prava u posedu institucija Srbije: Državna tajna jača od prava na istinu“ preuzmite ovde.

Share