Ništa od ministra pravde

Ništa od ministra pravde

pescanik_ff„Šta da očekujem od Tribunala koji je oslobodio Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ramuša Haradinaja? Najmanje što mogu da očekujem je da ne očekujem ništa“, rekao je ministar pravde u Vladi Srbije Nikola Selaković odgovarajući na pitanje novinara TV Pink o dolazećoj presudi Radovanu Karadžiću. Defetizam nesvojstven činovniku vlasti koja sve može, svugde stiže, probleme sa lakoćom rešava i ničega se ne plaši. Zašto je ministar utučen?

Zato što su u Hagu oslobođena dva Hrvata i Albanac. Ali zašto nije nastavio niz pa da pitanje glasi – Šta da očekujem od Tribunala koji je oslobodio Gotovinu, Markača, Haradinaja, Radića, Milutinovića, Perišića, (i bar za sada) Stanišića i Simatovića? To bi ga moglo razvedriti.

Dalje, zašto se ne odvaži da pročita prvostepenu presudu Gotovini i Markaču i ne obrati pažnju na značaj dokaza koji su na tom suđenju izvedeni? Zašto ne pokuša da shvati da su zaključci prvostepenog veća, uprkos teško objašnjivoj žalbenoj presudi, od velikog značaja za razumevanje događaja tokom i nakon operacije Oluja? Zašto mu je teško da shvati da su zahvaljujući Tribunalu zločini i namera državnog vrha da oni budu počinjeni, opet uprkos oslobađajućoj žalbenoj presudi, u velikoj meri rasvetljeni? Za kraj, zašto ne prihvati da je zahvaljujući dokazima izvedenim pred mrskim Haškim tribunalom doneta presuda Međunarodnog suda pravde u kojoj je konstatovano da su hrvatska vojska i policija odgovorne za brojna krivična dela za vreme i nakon Oluje i da je egzodus krajinskih Srba za hrvatsko rukovodstvo bila planirana i poželjna posledica vojne operacije? Kad već pominje Haradinaja, neka obrati pažnju da su u Hagu izvedeni dokazi i doneti zaključci o odgovornosti OVK za zločine (što sudovi u Srbiji uglavnom nisu uspeli) i da su dva pripadnika te vojske u Hagu osuđena. Kad je već tu, neka zaviri u sudski spis (dostupan je svima) i uveri se kakvi su dokazi haškom tužilaštvu dostavljeni iz Srbije i zašto ih Međunarodni sud, kao što nijedan ne bi, nije prihvatio kao validne.

I šta sad da očekujem od presude Karadžiću, pita se Selaković. Kao ministar pravde treba da očekuje sledeće: Da se u presudi što detaljnije razjasni uloga rukovodstva Republike Srpske na čelu sa predsednikom Radovanom Karadžićem u zločinima koji su rezultirali ubistvima desetina hiljada bošnjačkih i hrvatskih civila u BiH tokom rata od 1992. do 1995. godine. Da čujemo kakva je veza Karadžića sa predsednicima opština, kriznih štabova i ratnih predsedništava koji su bili nosioci kampanje zločina u bosansko-hercegovačkim opštinama 1992. godine, kada su desetine hiljada civila hapšene, zatvarane i maltretirane u stotinama logora, hiljade žena silovane, kada je počinjen veliki broj masovnih ubistava, a sve rezultiralo etničkim čišćenjem teritorije koju je rukovodstvo bosanskih Srba smatralo svojom. Zatim, da nam sud kaže kakav je uticaj Karadžić imao na komandante Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića i Dragomira Miloševića u periodu 44-mesečne opsade Sarajeva tokom koje su od granata i snajpera sa srpskih položaja stradale hiljade civila u gradu. Trebalo bi ministra da zanima i koja je uloga bivšeg predsednika bosanskih Srba u procesu uzimanja pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce u proleće 1995. godine, a još više od toga rekonstrukcija Karadžićevog uticaja na počinioce genocida u Srebrenici u julu iste godine. Kakva je tada pisana i nepisana naređenja izdavao, da li je bio u kontaktu sa organizatorima masovnih egzekucija zarobljenih Srebrničana, o čemu su ga izveštavali, šta im je sugerisao i, konačno, šta je preduzeo da se tela ubijenih u cilju prikrivanja zločina pokopaju u sekundarne grobnice.

Svaki ministar pravde bi očekivao bar toliko. Ne i Selaković. On ne očekuje ništa. Nema vedrine ni u njegovom odgovoru na pitanje da li je Vojislav Šešelj pobedio Tribunal. Nema, kaže, pobednika. Dobro, osim Vlade Srbije čija je principijelna politika dovela do toga da Haški sud ne traži Šešeljevo prisustvo prilikom izricanja presude. Istina, pobedila je principijelna politika nesaradnje sa Tribunalom, što ministra ohrabruje, očito zato jer se nada da će isti model moći da primeni na troje radikala optuženih za nepoštovanje suda.

Kad govori o Šešelju, Selaković naglašava da u procesu u kojem je optuženi „više od decenije u Hagu“ nema pobednika. To je stav ministara pravde države u kojoj više od decenije traju suđenja oko nasledstva i saobraćajnih prekršaja, gde se po njegovom priznanju u istom intervjuu za TV Pink u milion i šesto hiljada predmeta čeka na izvršenje i gde su suđenja za ratne zločine skoro obustavljena. Ne zanima ministra ni činjenica da Šešelj nije jedini čiji slučaj pred Tribunalom traje toliko dugo. Recimo, od datuma predaje šestorice bosanskih Hrvata na čelu sa Jadrankom Prlićem i Slobodanom Praljkom do prvostepene presude prošlo je 11 godina, a da oni nisu poput Šešelja opstruirali rad suda. Istina je, većina njih neko vreme od tih 11 godina provela je na privremenoj slobodi. Mogao je i lider radikala da je tražio, a nije. Mogao je i da ne štrajkuje glađu, da nauči engleski (ili za saradnika uzme nekoga ko je već naučio) pa da se svaki put ne čeka u nedogled prevod glomaznoh dokumenata na srpski i tako gube sudski dani, da ne vrši pritisak na svedoke i ne troši vreme za tri suđenja za nepoštovanje suda. Mogao je, a nije. To Selakovića ne čini nesrećnim.

Hag je grešio (presude Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Momčilu Perišiću), greši (najnovija odluka kojom od Vojislava Šešelja ne traži dolazak na izricanje presude) i grešiće, ali je do sada uradio mnogo toga na utvrđivanju činjenica o ratovima iz devedesetih. Za razliku od, recimo, Selakovićevog pravosuđa. Na nama je (posebno ako smo ministri pravde) zato obaveza da zaključke iz Haga dobro proučimo i prihvatimo ih kao temelj za utrđivanje činjenica o zločinima na području bivše Jugoslavije, naročito o karakteru tih zločina. I da očekujemo mnogo dok Tribunal još postoji, jer posle njega, kako se čini, nećemo imati ništa.

Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

Preuzeto sa portala Peščanik

Share