Reagovanje FHP-a na navode generala Ljubiše Dikovića u emisiji Teška reč

Reagovanje FHP-a na navode generala Ljubiše Dikovića u emisiji Teška reč

Logo FHP

U emisiji Teška reč emitovanoj na TV Pink, načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković je povodom objavljivanja Dosijea “Rudnica” negirao odgovornost za ratne zločine na Kosovu, optuživši FHP da vodi “prljavu kampanju” protiv njega lično i Vojske Srbije. General Diković je rekao da on nikada nije “planirao, niti organizovao, niti učestvovao i na bilo koji drugi način podstrekivao na vršenje ratnih zločina“.

FHP ističe da se general Diković ni jednom rečju nije osvrnuo na Dosije „Rudnica“, odnosno konkretne navode i dokumente državnih organa, od kojih je neke i sâm potpisao, o učešću pripadnika njegove brigade u vojno-policijskim akcijama u kojima su počinjeni zločini nad kosovskim Albancima, kao ni na nadležnosti 37. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije (37. mtbr) za asanaciju bojišta, odnosno prikupljanje ljudskih leševa u selima u kojima su počinjeni zločini.

S obzirom da niko od predstavnika FHP-a nije pozvan u emisiju, FHP generalu Dikoviću javno postavlja četiri pitanja u vezi sa zločinom nad najmanje 41 civilom u selu Rezala (opština Srbica) počinjenim 5. aprila 1999, čijih je 27 tela pronađeno u Rudnici, odnosno delovanjem 37. mtbr u Rezali tog dana, kao i postupcima Odeljenja za asanaciju 37. mtbr 13. aprila 1999. godine u vezi sa telima žrtava zločina u Rezali.

1. Šta su podrazumevali „pretres, razbijanje i uništenje ŠTS [šiptarsko-terorističkih snaga]” u naselju Delijaj Mahala u Rezali, naređeni u Zapovesti Ljubiše Dikovića od 4. aprila 1999. godine, te koliko je “ŠTS” pronađeno ili likvidirano 5. aprila 1999. godine u ovom selu?

2. Koja jedinica MUP-a je sa Drugim motorizovanim bataljonom 37. mtbr učestvovala u akciji u Rezali, a koja se pod uopštenom formulacijom „MUP“ spominje u Zapovesti od 4. aprila 1999. godine?

3. Šta je Odeljenje za asanaciju 37. motorizovane brigade uradilo sa „30-40 tela“ u Rezali nakon što je 18. aprila 1999. godine istražni sudija Okružnog suda u Kosovskoj Mitrovici odbio da sprovede istragu i insistirao da istražne radnje preduzmu vojni istražni organi, te da li su organi 37. mtbr o tome obavestili vojne istražne organe?

4. Zbog čega Ministarstvo odbrane odbija da dostavi borbene izveštaje 37. motorizovane brigade za 5. (dan zločina u Rezali) i 6. april 1999. godine, kada je više borbenih izveštaja ove brigade dostupno javnosti?

Takođe, nekoliko tvrdnji generala Dikovića izrečenih u ovoj emisiji o angažovanju 37. mtbr na Kosovu tokom 1998. godine, o Dosijeu „Ljubiša Diković’“ kojeg je FHP objavio 2012. godine, njegovoj biografiji i oceni njegovog kredibiliteta kao svedoka pred MKSJ, zavređuje pažnju javnosti jer nisu u saglasnosti sa javno dostupnim podacima i dokumentima.

a. Govoreći o navodima Dosijea „Ljubiša Diković“ o umešanosti pripadnika 37. mtbr u zločine tokom 1998. godine, Diković je rekao:

„98. godine krajem, dakle u mesecu novembru sam tek primio dužnost komandanta 37. motorizovane brigade, a 37. motorizovana brigada 98. godine uopšte se nije nalazila na prostoru Kosova. Niti jedan vojnik 37. motorizovane brigade 98. nije bio na prostoru Kosova, a kamoli čitava brigada.“

Neistinitost ove tvrdnje nepobitno dokazuje Zapovest Komande 3. armije (izvedena kao dokaz u predmetu Milutinović i dr.) o operaciji „Grom 98“, prema kojoj je jedna borbena grupa 37. mtbr angažovana u akcijama na Kosovu već u julu 1998. godine. Podsećamo i da je Ljubiša Diković pre preuzimanja dužnosti komandanta 37. mtbr u novembru 1998. godine zauzimao visoko mesto u komandnoj strukturi ove brigade – obavljao je dužnost načelnika štaba 37. mtbr.

b. Osvrćući se na navode Dosijea „Ljubiša Diković“ koji se odnosi na zločine protiv Bošnjaka počinjene od strane 16. graničnog bataljona 1994. i 1995. godine čiji je Diković svojevremeno bio komandant, on je naveo da su nalazi FHP-a iz ovog dosijea „gnusna laž“ i dodao:

„Dužnost komandanta graničnog bataljona sam predao 1994. godine krajem meseca avgusta i upućen sam na školovanje, na komandno-štabno usavršavanje u Beograd. Tako da 95. godine nikako nisam mogao biti niti u Bajinoj Bašti, niti komandant graničnog bataljona.”

FHP ističe da ni u jednom javno dostupnom dokumentu, ne postoji podatak kada je Ljubiša Diković predao dužnost komandanta 16. graničnog bataljona VJ. Međutim, u njegovoj biografiji objavljenoj u listu Politika od 12. decembra 2011. godine, povodom njegovog imenovanja na mesto načelnika Generalštaba Vojske Srbije, piše da je na toj poziciji bio do 1996. godine.

c. Diković je u emisiji istakao kako je pred MKSJ svedočio „radi istine“ i da je ovaj sud njegovo svedočenje ocenio apsolutno kredibilnim.

“Naravno, pre toga sam prihvatio da budem svedok odbrane, odbio sam da budem svedok tužilaštva i kao jedini aktivni general sa još dva aktivna oficira učestvovao kao svedok odbrane u Hagu radi istine, apsolutno radi istine i ni zbog čega drugog. Hag je moje svedočenje uzeo kao kredibilno, apsolutno. I vidite, sve ovo što sad Fond za humanitarno pravo plasira kao informacije, nalazi se u dokumentima Haškog tribunala.”

Međutim, činjenice govore nešto drugo. Pretresno veće MKSJ je u presudi u predmetu Šainović i dr. napomenulo da je iskazima Dikovića i nekih drugih pripadnika VJ i MUP-a u vezi sa događajima u Srbici, u obzir uzelo samo delove njihovog svedočenja „koji se smatraju pouzdanim“ (para. 564 presude). Dalje, MKSJ je utvrdio da je Diković menjao svoj iskaz tokom svedočenja. Na primer, prvo je tvrdio „da njegova borbena grupa nije nikada naišla na civile na tom području [Srbica]“, od čega je odustao kada mu je predočen njegov izveštaj od 28. marta 1999. godine u kome je zabeleženo: “U narednim dejstvima u rejonu s-Voćnjaka očekujemo zbegove sa više hiljada civila” (para. 598 presude).

d. Diković je ustvrdio da mu se nikako ne može pripisati komandna odgovornost, jer ta vrsta odgovornosti nije bila predviđena u domaćem zakonodavstvu, a zatim je taj princip banalizovao i obesmišljavao:

„Evo, recimo da ja projektujem put; završio sam projekat; put urađen po projektu. Naravno, nedisciplinovani učesnici u saobraćaju oštro ulaze u krivinu, izleću, gube život, povređuju se, itd. I ja sam kao projektant kriv zato što nisam predvideo da na toj krivini može doći do izletanja motornog vozila ukoliko se vozi neprilagođenom brzinom, i zašto sam baš takvu krivinu projektovao da može motorno vozilo da izleti.“

FHP podseća da je komandna odgovornost princip uspostavljen još od II svetskog rata, i da je deo međunarodnog običajnog prava koje se prrimenjuje u predmetima pred domaćim i međunarodnim sudovima. Komandna odgovornost predstavlja odgovornost nadređenog u slučajevima kada je znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema da učini ratni zločin ili da ga je već počinio, a on nije preduzeo nužne i razumne mere da takva dela spreči ili kazni počinioce.

Ovaj oblik krivične odgovornosti je u vreme oružanog sukoba na Kosovu bio propisan ratifikovanim Protokolom I uz Ženevske konvencije i, Uputstvom o primeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koje je Dikoviću kao dugogodišnjem oficiru mora biti poznato.

Dikovićevu tvrdnju da komandna odgovornost nije 1999. godine bila predviđena domaćim pravom opovrgavaju brojni postupci vođeni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu za ovaj oblik krivične odgovornosti u delima počinjenim tokom oružanih sukoba iz 1990-tih. Konačno i u Srbiji, u avgustu 2014. godine Tužilaštvo za ratne zločine (TRZ) je pokrenulo istragu o komandnoj odgovornosti bivšeg komandanta 125. motorizovane brigade VJ Dragana Živanovića, za zločine počinjene u ratu na Kosovu tokom 1999. godine.

e. Tokom emisije, general Diković, drugi učesnik kao i autor emisije tendenciozno su poistovećivali dva različita dosijea – „Rudnica“ iz 2015. godine i „Ljubiša Diković“ iz 2012. godine – kao i reakcije TRZ u pogledu ova dva dokumenta. Naime, u emisiji je više puta ponovljeno da se u Dosijeu „Rudnica“ iznose „iste optužbe“ kao i u Dosijeu „Ljubiša Diković“, te da se TRZ 2012. godine u pogledu tih (istih) navoda već izjasnilo i obavestilo javnost da nema osnova za pokretanje postupka protiv generala Dikovića.

Prostim uvidom u dva dokumenta – Dosije „Ljubiša Diković“ i Dosije „Rudnica“ – vidi se da je reč o navodima o različitim zločinima, sa izuzetkom zločina u Starom Čikatovu 17. aprila 1999. godine, u vezi sa kojim je FHP u međuvremenu došao do novih dokumenata, a konačno su 2013. godine i tela žrtava ovog zločina pronađena u masovnoj grobnici u Rudnici. Stoga izjašnjenje TRZ o Dosijeu „Ljubiša Diković“ u januaru 2012. godine nije ni od kakvog značaja za navode sadržane u Dosijeu „Rudnica“.

O postupanju TRZ u vezi sa zločinima počinjenim u zoni odgovornosti 37. mtbr FHP je objavio posebno saopštenje.

Integralni transkript emisije dostupan je ovde.

Share