Porodice nestalih ubija neizvjesnost

Porodice nestalih ubija neizvjesnost

Svako malo u javnosti se aktualizira pitanje koliko su pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj spremni na suočavanje s ratnom prošlošću; pritom ih se, s nekih adresa, kolektivno zna okrivljavati da ne žele reći gdje se skrivaju zločinci i gdje su masovne grobnice. No koliko je ta ista javnost spremna na suočavanje i osudu zločina koje su počinili pripadnici većinskog naroda govori i njezin odnos prema procesima ekshumacija i identifikacija žrtava srpske nacionalnosti, koji se uglavnom odvijaju sporo, u tajnosti i uz svojevrsnu medijsku blokadu. Premda je pitanje nestalih jedno od najvažnijih u bilateralnim razgovorima zvaničnika Hrvatske i Srbije – njegovo ubrzano rješavanje obećavali su najprije predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić, pa nasljednik mu Tomislav Nikolić, potom premijeri Zoran Milanović i Ivica Dačić, pa prvi potpredsjednici vlada Vesna Pusić i Aleksandar Vučić – procesi ekshumacija i identifikacija i dalje idu presporo.

Rezultat toga je da su od prvih ekshumacija žrtava srpske nacionalnosti 2001., započetih pod pritiskom Haškog tribunala, do danas ekshumirani posmrtni ostaci 1.271 osobe iz zajedničkih, masovnih i pojedinačnih grobnica, a identificirano je svega 838 žrtava. Osim toga, po podacima Dokumentaciono-informativnog centra Veritas, u Hrvatskoj je poznato još 430 grobnica iz kojih tijela nisu ekshumirana.

– Ne znamo što se čeka. Sve se odvija previše sporo i ne možemo biti zadovoljni ovom dinamikom. Porodice nestalih ubija neizvjesnost, a svaki dan, mjesec i godina čekanja pojačavaju tu agoniju. Nema nikakvog opravdanja da se otežu postupci. Možda ta sporost ima funkciju da otupi oštricu saznanja o širem zločinu nad Srbima. Treba razjasniti sve sudbine nestalih, jer svaka majka jednako plače. Možemo razumjeti da je teško utvrditi gdje su neotkrivene grobnice, no ne možemo vjerovati da treba sedam mjeseci za identifikaciju 14 tijela. Tko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava i po kojim kriterijima sudovi procjenjuju tko je i kada prekršio zakone? Zar nemamo pravo kosti mrtvih rođaka sahraniti po svojim običajima? – pita Čedo Marić iz Udruženja porodica nestalih i poginulih “Suza”.

Teško da će uz ovakvu dinamiku proces ekshumacija ikada biti završen, dodaje Marić. Jer kada se ekshumiraju sve poznate grobnice i identificiraju svi još neidentificirani posmrtni ostaci, tek će se prepoloviti broj nestalih s Veritasova popisa, na kojem je 1.920 imena…

U trećem izdanju “Knjige osoba nestalih na području Republike Hrvatske”, koju su u aprilu 2012. izdali Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja i Međunarodni komitet Crvenog križa, imena su 2.373 nestale osobe; u njoj nema čak 913 imena s Veritasova popisa. Posljednja “Knjiga osoba nestalih na području RH” rađena je po strogim pravilima Crvenog križa, prema kojima samo najbliža rodbina ima pravo podnijeti službeni zahtjev za traženjem, pa popisi koje su sastavile vladine i nevladine organizacije automatski nisu prihvaćeni.

Taji li se broj poginulih i nestalih žrtava i njihova nacionalnost nije jasno ni Svenu Milekiću, voditelju Programa tranzicijske pravde Inicijative mladih za ljudska prava.

– Ne mogu razumjeti želju za umanjivanjem i prikrivanjem broja žrtava, posebice srpskih, i što se time želi dokazati – da je na djelu bio agresorski rat? Dio hrvatskih institucija se trudi zadržati narativni i mitološki nivo iz devedesetih, kada su uloge bile jasno podijeljene, u smislu da su žrtve isključivo s hrvatske, a počinitelji sa srpske strane. Skrivajući identitet žrtava, izbjegavamo interpretaciju rata zasnovanu na činjenicama bitnima za razumijevanje konteksta u kojem se on dogodio – kaže Milekić.

Činjenica je da javnost nije u dovoljnoj mjeri upoznata s brojnim zločinima počinjenima nad civilima srpske nacionalnosti 1991. i 1992. u brojnim hrvatskim mjestima i izvan dosega ratnih djelovanja, poput onih u Vukovaru, Osijeku, Čepinu, Sarvašu, Županji, Paulin Dvoru, Sisku, Zagrebu, Karlovcu, Gospiću, Umagu, Ogulinu, Daruvaru, Novskoj, Virovitici, Podravskoj Slatini, Mašićkoj Šagovini, Bjelovaru, Zadru, Pakračkoj Poljani, kao i mučenjima u logorima Lora i Kerestinec te stradanjima civila prilikom akcija HV-a u zonama koje je štitio UNPROFOR. Jedno od rijetkih stradanja srpskih civila za koje je javnost saznala zahvaljujući sudskom procesu je ono u Medačkom džepu, septembra 1993. godine: u sudnici Županijskog suda u Zagrebu čula su se svjedočenja o mučenjima i ubojstvima čija svirepost nadilazi scene iz horor filmova…

Najtragičnija stradanja građana srpske nacionalnosti ipak su se dogodila 1995., za akcija “Bljesak” i “Oluja”. Uz ostalo, prvih majskih dana te godine izbjegličke kolone iz zapadne Slavonije na putu prema “mostu spasa” na Savi sustizale su avionske bombe, topovske granate, maljutke i snajperski meci iz helikoptera. Po evidenciji nevladinih organizacija, tom su prilikom poginule 283 osobe, od kojih 57 žena i devetero djece starosti do 14 godina. Podaci istih organizacija govore da je u zapadnoj Slavoniji od 1991. do 1995. stradalo ukupno 1.114 osoba srpske nacionalnosti; 48 posto njih bili su civili, od kojih se 46 posto još vode kao nestali.

Po evidenciji Veritasa, tijekom i nakon “Oluje” nestalo je i poginulo na području Hrvatske 1.838 Srba, od čega 1.185 civila, od kojih je oko polovica bila starija od 60 godina. Među žrtvama je bilo 537 žena, dvije trećine njih starijih od 60 godina… Od ukupnog broja žrtava s Veritasova popisa, dosad je rasvijetljena sudbina tek 901 osobe; ne zna se što je bilo s još 937 lica, među kojima 650 civila i 323 žene. Osim javnosti poznatih stradanja staraca u Varivodama i Gruborima, Srbi su dugo nakon “Oluje” u još “neutvrđenim okolnostima” stradavali na svim povratničkim područjima: u Lici, Dalmaciji, zapadnoj Slavoniji, na Kordunu i Baniji… Po podacima Veritasa, od kraja rata ubojstvom ili samoubojstvom pod sumnjivim okolnostima na povratničkim je područjima život okončalo 70 Srba, od čega njih 56 u prve tri poratne godine.

– Mnoge obitelji i dalje ne znaju kako su stradali njihovi očevi, majke, djeca… U zapisniku o identifikaciji, koji dobivaju obitelji žrtava, kao uzrok smrti najčešće se navodi rat, čime ne samo da obitelji ne mogu saznati punu istinu o uzrocima smrti i posljednjim mukama svojih najmilijih, nego takva kvalifikacija nema nikakvu pravnu težinu na sudu, niti išta govori o karakteru počinjenog zločina – ističe Mladen Stojanović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.

Državno odvjetništvo u sudskim procesima za ratne zločine počinjene nad Srbima slabo koristi dokazne materijale s ekshumacija. Tako su pet godina nakon ekshumacije 124 tijela iz zajedničkih i 33 tijela iz pojedinačnih grobnica u Petrinji i Dvoru, predmeti još u predistražnoj fazi ili je “istraga u tijeku”. Dosad su pred domaćim pravosuđem pokrenuti postupci vezani uz ekshumacije posmrtnih ostataka oko 250 žrtava, a Haški tribunal za sektor Sjever provodio je dokaze za oko 360 žrtava.

– Dokazi na suđenjima za ratne zločine počinjene nad Srbima su slabi, materijalnih je jako malo, a vojna dokumentacija gotovo ne postoji. Sudski procesi temelje se često na svjedočanstvima osoba starije životne dobi, koje lako zaboravljaju i zbunjuju se. Pojavljuju se i svjedoci s pričama iz druge-treće ruke, često se svjedoci ne sjećaju od koga su nešto čuli… Rijetko tko iz zapovjednog lanca ili od izvršitelja odluči progovoriti, a ako to i učini, brzo se predomisli. S protokom vremena, situacija samo postaje gora – upozorava Stojanović i dodaje da je posebno sramotno što porodice žrtava umjesto pravde počesto dobivaju rješenja za naknadu sudskih troškova u izgubljenim parnicama za naknadu štete.

 

Štrbac: Hrvatska vlast prikriva žrtve na srpskoj strani

Praksa iz ratnih i prvih poratnih godina, po kojoj su se popisi nestalih vodili po principu “naših” i “vaših”, u međuvremenu je promijenjena: popisi se objedinjuju, izostavlja se nacionalnost i koristi tzv. vremenska metoda o pretežno nestalima Hrvatima 1991. i 1992. i pretežno nestalim Srbima 1995.

– Tek kada je, prema trećem izdanju “Knjige nestalih”, broj traženih Srba dvostruko premašio broj traženih Hrvata, hrvatska je strana primijenila metodu po godinama nestanka. Time bi, valjda, trebalo potkrijepiti službenu hrvatsku tezu o agresiji Srbije na Hrvatsku, jer se njome demantira brojka od 2.600 poginulih i nestalih Srba na području Hrvatske tijekom 1991. i 1992., od kojih se još 756 njih vodi na Veritasovom popisu. Srbi su ginuli i u narednim ratnim i poratnim godinama, a 1995., kada su izvedene akcije “Bljesak” i “Oluja”, stradalo je samo 395 Srba manje nego 1991. Hrvatska javnost nije upoznata s najvećim dijelom stradanja srpskog naroda, pa ih svaka nova ekshumacija iznenadi i Veritasove podatke proglašavaju lažnima. Međutim, od oko 7.000 imena srpskih žrtava, koliko je dostavljeno Međunarodnom sudu pravde, hrvatska strana stavila je primjedbe na svega deset. Hrvatska vlast svjesno prikriva žrtve na srpskoj strani – ističe šef Veritasa Savo Štrbac.

 

Ekshumacija u Novskoj

Iz zajedničke grobnice u Novskoj 25. i 26. novembra ekshumirani su posmrtni ostaci jedanaest osoba s područja zapadne Slavonije i Banije. Po službenim podacima, na toj su lokaciji bili pokopani posmrtni ostaci deset osoba stradalih za akcije “Bljesak”, od čega je osam navedeno imenom i prezimenom, te jedne stradale u “Oluji”. Ekshumaciju je obavila Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, a u svojstvu promatrača prisustvovali su joj predstavnici Komisije za nestala lica Republike Srbije. Posmrtne ostatke još dviju osoba pokopanih na tom groblju ranije su ekshumirale njihove obitelji.

– Obitelji su sa sigurnošću znale da su tu pokopani njihovi članovi, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani na temelju pojedinačnih zahtjeva. Upozoravali smo da se takve ekshumacije ne rade, jer ta tijela neće proći potrebnu obdukciju i utvrđivanje uzroka smrti, kao što to nalaže procedura – rekao je pomoćnik ministra branitelja Ivan Grujić u Novskoj i najavio da se procesi ekshumacija iz poznatih grobnica privode kraju.

– Preostalo nam je još 150 neekshumiranih posmrtnih ostataka iz poznatih grobnica. Među većima su Glina s oko 50 i Donje Selište sa 16 tijela. Kao što vidite, proces se privodi kraju, a on će ovisiti o dinamici identifikacija. Čim se stvore uvjeti za prihvat tijela, krećemo u posljednje ekshumacije. Istovremeno, istražujemo ima li još nepoznatih grobnica: prikupljamo informacije iz svih izvora, od nadležnih državnih tijela, nevladinih udruga, pojedinaca s anonimnog telefona i nadamo se da će nam svi oni pomoći u istrazi – kazao je Grujić.

Paulina Arbutina

Share