Sandra Orlović: Većina zločinaca još je na slobodi

Ko se u regionu na ozbiljan i odgovoran način bavio nasljeđem prošlih ratova nije vjerovao da ICTY treba da bude jedini mehanizam kroz koga će naša društva da se suoče sa prošlošću. Nismo ozbiljno shvatili ono što nam se desilo i time pokazujemo strašnu neodgovornost prema budućim generacijama

MONITOR: Šta za Vas znači izbor za direktora Fonda za humanitarno pravo?

ORLOVIĆ: Za mene je bila velika čast što me osnivačica FHP Nataša Kandić predložila kao nekog ko može da vodi Fond za humanitarno pravo u Beogradu. To je velika odgovornost, jer je Fond  po onome što danas predstavlja u regionu u domenu tranzicione pravde, dokumentacije i arhive o kršenjima ljudskih prava postao institucija.

MONITOR: Postoji li neki poseban razlog zbog čega je Nataša Kandić napustila tu poziciju?

ORLOVIĆ: Nije postojao nikakav neposredan povod. O tome se razmišljalo duže u FHP. Nataša Kandić je upravo bila ta koja je pokrenula razgovor o tome.

MONITOR: Koje će projekte raditi FHP s Vama na čelu?

ORLOVIĆ: Fond za humanitarno pravo neće praviti nikakve zaokrete. Ostaće veran svojoj misiji, u čijoj je srži stalni zahtev i zagovaranje prema državnim institucijama za odgovoran i iskren odnos prema prošlosti, žrtvama i budućim generacijama. Radićemo na utvrđivanju odgovornosti onih koji su počinili ili naredili zločine, ali i na ratnoj biografiji svih onih koji se nalaze u institucijama. Ima mnogo onih koji nisu možda direktno naredili, učestovali u sprovođenju zločina, ali su bili itekako uključeni, dok su se ti zločini na terenu događali, oni nisu ništa preduzeli kako bi to sprečili. Posle nisu prijavili te zločine. Smatramo da je činjenica da takvi ljudi rade u institucijama  nespojiva sa  izgradnjom  normalnog demokratskog društva koje poštuje vladavinu prava i ljudska prava. Nemoguće je očekivati da će žrtve iz druge države, koje su bile žrtve takvog jednog sistema steći poverenje u te institucije, ako su ti ljudi i dalje tamo. Žrtve iz Bosne ili Kosova su itekako svesne da su u strukturama države prisutne osobe koje imaju odgovornost za ono što se desilo. Kretaćemo se u tom okviru, nastavljamo neke od naših osnovnih aktivnosti kao što je zagovaranje krivične odgovornosti  za činjenje ratnih zločina.  Većina zločinaca su još uvek slobodni ljudi koji danas žive u uverenju da se zločin isplati i da su postupali u interesu države i svog naroda.

MONITOR: Je li ICTY ispunio očekivanja FHP?

ORLOVIĆ: Pre toga bi bilo dobro postaviti pitanje šta su to očekivanja od ICTY?  Bilo ko ko se u regionu na ozbiljan i odgovoran način bavio nasleđem prošlih ratova, nije verovao da ICTY treba da bude jedini mehanizam kroz koga će naša društva da se suoče sa prošlošću. Mi u FHP-u uvek smo zagovarali proces suočavanja sa prošlošću u kojem bi bili angažovani svi delovi društva, institucije, pojedinci, lokalne zajednice, itd. Ne može se taj proces voditi i određivati jedna međunarodna institucija koja se nalazi hiljade kilometara od nas. Dali smo ICTY neopravdano veliku ulogu iako je taj sud ipak učinio jako mnogo, više nego sve naše države zajedno. Za mene je jedan od najvećih doprinosa ICTY taj što je u domove ljudi u bivšoj Jugoslaviji,  ljudi koji nisu imali puno direktnih saznanja o ratu i zločinima uspeo da približi i predstavi likove zločinaca i žrtava kroz prenose suđenja. Sasvim sam sigurna da se većina ljudi seća svedočenja majke ubijenog dečaka u Srebrenici na suđenju generalu Krstiću, kad ona generala pita: „Gdje je moj sin?“ i on obori glavu od sramote. Verujem da su te situacije iz sudnice i neka svedočenja imale određeni uticaj na obične ljude kada je reč o suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Presude hrvatskim generalima  Gotovini i Markaču  poljuljale su odnose povjerenja prema ICTY. Šta sada raditi da bi se to povjerenje  vratilo?

ORLOVIĆ: Nije samo ta presuda u pitanju. Tu je presuda i Perišiću, a zatim i poslednja Stanišiću i Simatoviću. One su donele nespokoj među žrtve, među aktiviste za ljudska prava, u zajednice pogođene ratom. Ljudi  su razočarani u instituciju za koju su verovali svih tih godina da može doneti pravdu. On jeste doneo pravdu u nekim slučajevima, ali pred kraj svog mandata promenio je pristup kada je reč o odgovornosti najviših zvaničnika za ono što se desilo u regionu bivše Jugoslavije. Razmere zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji nas upućuju na neizbežan zaključak da tih zločina nije moglo biti da oni nisu pomognuti delovanjem, odnosno nedelovanjem, tih najviših zvaničnika.

MONITOR: Vaš stav o presudama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću?

ORLOVIĆ: Dobili smo presudu protiv Stanišića i Simatovića u kojoj se kaže da su zločini počinjeni od strane jedinica pod kontrolom Državne bezbednosti Srbije bili izolovani incidenti, odnosno da kod ljudi koji su stajali iza tih jedinica nije bilo znanja, praktično ni primisli o zločinima, da nije bilo mogućnosti da oni to spreče i da nisu čak imali ni obavezu da kazne nakon počinjenih zločina. Činjenice govore suprotno. Stanišić i Simatović su bili udarna igla Miloševićevog režima i sve ono što se loše desilo na početku rata delo je tih ljudi. Ako neko iole dobro zna šta se dešavalo na početku rata, nosi snažan utisak da je ova presuda dala iskrivljenu sliku posebno tog perioda. Sećam se dobro naoružanih, fantastično opremljenih jedinica koje su došle iz Republike Srbije. Viđala sam ih na televiziji, u svome okruženju. Oni su bili nosioci tog prvog talasa etničkog čišćenja i u Hrvatskoj i u Bosni.

MONITOR: Ramuš Haradinaj?

ORLOVIĆ: Taj proces je pokazao anomalije druge vrste koje se više tiču zaštite svedoka zločina počinjenih od strane OVK, pripreme samog predmeta, ali takođe i odgovornosti institucija Srbije zbog nekredibilnih svedoka koje su slali da svedoče u tom predmetu. Jedan svedok, kojeg je preporučilo Tužilaštvo Republike Srbije i bio je najavljen kao ključni svedok u dokazivanju odgovornosti Haradinaja u ponovoljenom postupku imao je apsolutno razarajuću ulogu u pogledu ishoda tog postupka. On je menjao svoj iskaz iz minute u minut. Postoji odgovornost na svim stranama zašto je taj predmet propao. Ipak, ne zaboravimo da je među trojicom optuženih pripadnika OVK u tom predmetu jedan od njih osuđen za počinjene zločine.

Civilizacijski poraz

MONITOR: Kako komentirate dolazak Momčila Krajišnika u BiH?

ORLOVIĆ: Takvi dočeci svaku pristojnu osobu u bivšoj Jugoslaviji duboko uznemire, obeshrabre, a pomalo i razljute. Ljudi koji su osuđeni za zločin u kojima su stradali žene, deca, obični ljudi,  a budu dočekani kao heroji, sa državnim počastima, to je naš civilizacijski poraz. To je jedna od najvidljivijih posledica višegodišnjeg nesuočavanja s prošlošću. Tu su nezainteresovane i u ratu kompromitovane političke elite odnele pobedu. Sada je na civilnom društvu, u najširem smislu, obaveza da suočavanje s prošlošću utka u proces obnove naših duštava. Ali to je danas veoma teško jer je i međunarodna zajednica, posebno EU, nekako odustala od toga. Sklonila je to sa agende. I do sada pitanje suočavanja sa prošlošću je bilo svedeno na saradnju sa ICTY što se pokazalo kao vrlo kratkovida i ne baš produktivna strategija. Doček Krajišnika, Haradinaja, Plavšićeve i ostalih rezultat su odsustva razumnog i odgovornog odnosa prema prošlosti. Nismo ozbiljno shvatili ono što nam se desilo. Time pokazujemo strašnu neodgovornost prema budućim generacijama.

Najveća tabu tema

MONITOR: Šta je sa logorima na teritoriji Srbije?

ORLOVIĆ: Logor Stajićevo nije jedini logor u kojem su bili zatvoreni hrvatski civili i zarobljenici na teritoriji Republike Srbije. Tu su još i Begejci, a u tu svrhu su koršćeni i zatvori u Sremskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu… Međutim, vrlo malo je poznato da su postojala i dva mesta u kojima su 1995. i 1996. bili zatvoreni Bošnjaci, poreklom iz Žepe i okoline, koji su nakon pada ove enklave spašavajući se od Vojske Republike Srpske bili prinuđeni da preplivaju   Drinu i uđu u Srbiju. Radi se o logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Postojanje ovih logora, a posebno iskustva onih koji su bili zatovoreni u njima, mučeni, izgladnjivani najveća su tabu tema za srpsko društvo, pored masovnih zločina nad kosovskim Albancima 1998. i 1999.

Fond je podneo krivičnu prijavu zbog zločina počinjenih u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Tužilaštvo za ratne zločine je posle dve godine odbacilo tu  prijavu sa obrazloženjem da ne postoje elementi krivičnog dela zločina protiv ratnih zarobljenika. Ono što nas je frapiralo je da smo naknadnom proverom utvrdili da Tužilaštvo nije ispitalo ni jednog od 80 svedoka, bivših logoraša koji su bili ili lično zlostavljani ili su svedočili o torturi drugih u tim logorima. Nastavićemo da insistiramo na odgovornosti za ono što se dešavalo u tim logorima. Tražićemo prvo od Ustavnog suda Srbije, a eventualno i od Evropskog suda za ljudska prava, mišljenje da li je Tužilaštvo sprovelo adekvatnu istragu u ovom slučaju. I laiku je jasno da nema sumnje da to nije slučaj jer su ignorisani najvažniji svedoci.

Stajićevo i Begejci ostaju takođe i dalje neistraženi. Počinioci su na slobodi iako je postojanje ovih logora kao i tretman zatvorenih civila tamo, među kojima je bilo mnogo i žena i dece veoma dobro dokumentovano. Ova dva logora bila su i deo predmeta protiv Slobodana Miloševića.

Vrijeme prolazi, žrtve nestaju

MONITOR: Koliko postupaka danas vodite?

ORLOVIĆ: Advokati FHP-a trenutno zastupaju u dva predmeta. To su predmeti za ratni zločin u Tenji i predmet zločina nad albanskim civilima na više lokacija u opštini Peć. Do sada su podignute samo tri optužnice. Dinamika optuživanja odgovornih za zločine opada. Vreme prolazi, a svedoci i žrtve zbog protoka vremena nestaju. Zastupamo žrtve  i u predmetima za naknadu štete protiv Republike Srbije, koji imaju poseban značaj za uspostavljanje pravde. Suprotno možda nekom prvom utisku običnih ljudi, u tim postupcima je najmanje važan novac, ta odšteta koju žrtve traže i na kraju možda dobiju. Naime, žrtvama je važno da se tim presudama utvrđuje odgovornost države i sistema za nepravdu koju su doživeli. Ti postupci traju godinama. Srpski sudovi su postavili niz prepreka koje onemogućavaju dobijanje pravične odštete. Kada u retkim slučajevima uspemo da dobijemo pozitivnu odluku, dosuđene odštete su mizerne i uvredljive jer se neminovno porede sa brutalnošću i trajanjem zločina koje su žrtve preživele. Teško da se to može nazvati pravdom, ali u odsustvu kazne za počinioce to je jedina satisfakcija.

Razgavarao: Edvin Kanka ĆUDIĆ

Share