Uloga države koja (ni)je učestvovala u ratovima

U vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH, u Srbiji je bilo otvoreno više logora kroz koje je prošlo između osam i deset hiljada hrvatskih i bošnjačkih civilnih i vojnih zarobljenika. Logore su formirali Jugoslovenska narodna armija, kasnije Vojska Jugoslavije i MUP Srbije. To se dešavalo u vrijeme kad je SRJ tvrdila da nije uključena u ratove u Hrvatskoj i BiH. Objašnjenje zvanične vlasti za te logore bilo je da se radi o “sabirnim, odnosno prihvatnim centrima koji su formirani s ciljem da se civilima iz ugroženih područja pruži utočište i pomoć”!? Do danas niko nije krivično odgovarao za mučenje i protivzakonito postupanje prema ovim logorašima, iako su imena stražara i odgovornih lica u tim logorima poznata

Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda je 4. 4. 2013. uputio žalbu Ustavnom sudu Srbije zbog neadekvatne istrage Tužilaštva za ratne zločine o ratnim zločinima počinjenim u logorima u Srbiji, u kojima su od 1995. do 1996. zatvarani i mučeni Bošnjaci koji su bježeći od rata u BiH prelazili u Srbiju, gdje su bili hapšeni i odvođeni u logore Šljivovica i Mitrovo Polje.

Žalba je podnesena u ime 78 Bošnjaka, bivših logoraša i članova porodica ubijenih u ovim logorima. U žalbi se navodi da su “ovim propustom prekršena njihova prava garantovana Ustavom Republike Srbije – pravo na život, pravo na nepovredivost psihičkog i fizičkog integriteta i pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo”.

Nakon pada Žepe FHP je 6. 9. 2011. Tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv 52 pripadnika MUP-a Srbije i VJ zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, počinjenog tokom 1995. i 1996. nad Bošnjacima koji su nakon pada Žepe u augustu 1995. prebjegli u Srbiju. U krivičnoj prijavi je na osnovu izjava preživjelih logoraša, detaljno opisano više desetina slučajeva zlostavljanja zatvorenih Bošnjaka, od kojih su neki odmah podlegli povredama, zatim nehumani tretman i ponižavanje od strane pripadnika MUP-a i VJ, kao i ubistva dvojice mladića prilikom zarobljavanja. Uz prijavu je bilo 70 izjava bivših logoraša i prijedlog da se saslušaju kao svjedoci.

Tužilaštvo je 8. 3. 2013. obavijestilo FHP da su donijeli odluku po kojoj “nema mesta krivičnom gonjenju prijavljenih, jer iz navoda samog podneska i svih naknadno prikupljenih podataka i preduzetih radnji, proizlazi da u njihovim radnjama nema elemenata krivičnog dela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, kao ni bilo kog drugog krivičnog dela iz nadležnosti ovog tužilaštva”. Fond je utvrdio da Tužilaštvo nije kontaktiralo nikoga od predloženih svjedoka zbog čega sumnjaju da je Tužilaštvo “sprovelo sveobuhvatnu, nezavisnu i efikasnu istragu, na šta ga obavezuje Evropska konvencija, Ustav i domaće zakonske norme”.

FHP od Ustavnog suda zahtijeva da “utvrdi da je država Srbija povredila Ustavom garantovana prava na život, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta kao i pravo na jednaku pravnu zaštitu, time što nije ispunila ustavnu obavezu provođenja adekvatne istrage o slučajevima lišenja života i u slučajevima u kojima postoji dovoljno dokaza da je došlo do fizičkog i psihičkog zlostavljanja lica”. Od Ustavnog suda FHP traži da poništi odluku Tužilaštva i “naloži provođenje efikasne istrage kao i da država podnosiocima žalbe isplati odštetu u iznosu od 234 miliona dinara”.

U svojoj žalbi FHP podsjeća da su, nakon osvajanja Srebrenice 11. 7. 1995. snage Vojske Republike Srpske napale Žepu, drugu zaštićenu zonu UN-a u istočnoj BiH. Nakon pada Žepe, 30. 8. 1995. preko 800 bošnjačkih muškaraca (civila i vojnika) u strahu za život pobjeglo je preko Drine u Srbiju. No, po dolasku na srbijansku obalu, hapsili su ih graničari Vojske Jugoslavije i u grupama sprovodili do školskog igrališta u selu Jagoštica (opština Bajina Bašta), gde su popisani prilikom čega su ih vojnici, policajci i civili tukli. Iz Jagoštice su zarobljenici vojnim kamionima preveženi u Šljivovicu (opština Čajetina) i Mitrovo Polje (opština Aleksandrovac). U kamionima u kojima nije bilo mjesta za više od petnaestak ljudi, vojnici i policajci su trpali po pedeset muškaraca. Zbog vrućine i nedostatka vazduha ljudi su padali u nesvijest, a Edhem Torlak, mladić iz Žepe se ugušio. Njegovo tijelo je izneseno iz kamiona tek po dolasku u Šljivovicu.

Niko nije odgovarao U saopćenju FHP-a, izdatom nakon podnošenja žalbe, navodi se: “Logore Šljivovica i Mitrovo Polje obezbeđivali su pripadnici MUP-a. Sobe u kojima su bili smešteni bile su pretrpane ljudima. Tokom noći, policajci bi prozivali logoraše ili ulazili po njih u sobe, izvodili ih i tukli pendrecima, letvama i električnim kablovima. Neki policajci su logorašima gasili cigarete po telu, terali ih da piju vodu u koju su prethodno sipali motorno ulje. Nekoliko logoraša je seksualno zlostavljano. Policajci su svakodnevno logoraše fizički i psihički zlostavljali, naređivali su im da se međusobno tuku, da premeštaju veliko kamenje sa jednog mesta na drugo, da po celu noć trče po logorskom krugu, da rade sklekove, da stoje u dvorištu i gledaju u sunce dok ne padnu u nesvest. Od posledica zlostavljanja, u logorima su preminula četiri logoraša: Ahmo Krlić, Meho Jahić, Šećan Dizdarević i Nazif Krlić. Policijski inspektori i inspektori DB-a su ispitivali logoraše o njihovom učešću u ratu. Tokom ispitivanja tukli su ih i prinuđivali da priznaju da su učestvovali u zločinima nad Srbima. Predstavnici MKCK su ušli u logore sredinom avgusta 1995. i tada su popisali većinu logoraša. Početkom decembra 1995. u logore su došli predstavnici Komesarijata Ujedinjenih nacija za izbeglice koji su logorašima organizovali odlazak u treću zemlju, u prvim mesecima 1996.”

U vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH u Srbiji je bilo otvoreno više logora kroz koje je prošlo između osam i deset hiljada hrvatskih i bošnjačkih civilnih i vojnih zarobljenika. Logore su formirali Jugoslovenska narodna armija (JNA), kasnije Vojska Jugoslavije i MUP Srbije. To se dešavalo u vrijeme kad je SRJ tvrdila da nije uključena u ratove u Hrvatskoj i BiH. Objašnjenje zvanične vlasti za te logore bilo da se radi o “sabirnim, odnosno prihvatnim centrima koji su formirani s ciljem da se civilima iz ugroženih područja pruži utočište i pomoć”!?

Ove tvrdnje pobijaju svjedočenja preživjelih logoraša kojima su od trenutka zarobljavanja kršena sva ljudska prava čime su direktno kršene Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima i Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Nije mali broj onih koji su nestali u tim logorima i do danas se o njima ništa ne zna, a mnogi su podlegli batinama. Protiv nekih od tih logoraša su tokom boravka u logorima vođeni krivični postupci i oni su osuđivani, a da nikada nisu ni prisustvovali tim suđenjima. Do danas niko za mučenje i protivzakonito postupanje prema ovim logorašima nije krivično odgovarao iako su imena stražara i odgovornih lica u tim logorima uglavnom poznata.

Bijeg u – logor Izuzetak je proces protiv Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom koji se, pored ostalog, teretio za formiranje logora za Hrvate u Vojvodini u kojima su zatvarani zarobljenici iz Hrvatske. No, uz logore za Hrvate u Srbiji su postojali i logori za Bošnjake. Nakon što je VRS zauzela Žepu veliki broj muškaraca iz Žepe, među kojima je bilo izbjeglica iz Srebrenice, Rogatice, Han Pijeska, Zvornika, krenuli su u nekoliko pravaca. Jedna grupa se preko šuma probila na slobodu teritoriju Kladnja, dok se oko 1.500 njih odlučilo da krene prema Srbiji, nadajući se da će tako lakše otići u neke treće zemlje. Prema izjavama preživjelih jedan dio njih je planirao da preko planina Tare i Zlatibora dođe do Sandžaka, drugi da se preko planine Zvijezda probiju ka Bajinoj Bašti, Užicu i Čačku u pravcu Makedonije, a jedna grupa je krenula ka Ljuboviji planirajući da preko Valjeva dođu do Beograda i Vojvodine.

Od 29. 7. do 4. 8. 1995. oko 1.500 bošnjačkih muškaraca iz Žepe je preko šuma istočne BiH došlo na obalu Drine. Oni koji su imali oružje ostavili su ga na obali i sa sobom su ponijeli samo namirnice, novac, dragocjenosti, fotografije, itd. U gupama od dva do 90 ljudi prelazili su Drinu splavovima, čamcima, na balvanima, a neki su je preplivali. Prema svjedočenjima nekih preživjelih tokom tih prelazaka preko Drine na njih su pucali pripadnici VRS-a. Najviše ih je Drinu prešlo u rejonu Crnog potoka (općina Srebrenica) u noći između 31. i 1. augusta 1995.

Po dolasku na teritoriju Srbije neke grupe su se ulogorile uz obalu Drine dok su se drugi odmah popeli uz litice Zvezde. No, vrlo brzo su ih počeli pronalaziti graničari VJ koji su im saopćili da su – ratni zarobljenici.

Dešavanja u Jagoštici

R. B. (1974) iz Rogatice: “Moja grupa od 50-60 ljudi stigla je do vrha stijene oko 15:30 i odjednom je neko viknuo: ’Predajte se ili skačite sa stijene!’ To je bila regularna jugoslovenska vojska i mi smo se svi predali. Vojnici su nam dali vode, malo hrane i neke sokove. Pretresli su nas, propitivali ko smo, šta smo. Tu smo proveli oko dva sata kad su se pojavili kamion hladnjača i džip s nekim ljudima u vojnim uniformama koji su sebe nazivali ’vukovima’. Jedan od njih mi je prišao i udario me kundakom puške u lice. Pao sam na zemlju. Udarali su i druge ljude iz moje grupe. Potom su nas uveli u tu hladnjaču.”

Zarobljene Bošnjake vodili su na igralište kod osnovne škole u Jagoštici koju su obezbjeđivali pripadnici VJ i MUP-a. Pretreseni su, oduzete su im dragocjenosti, a onda im je naređeno da sjede ili kleče s rukama iznad glave. Tako su mnogi proveli cijelu noć. Vojnici su prilazili i udarali ih palicama, motkama, kundacima i puščanim cijevima, vrijeđali li ih, prijetili. Vojnicima su se u tome pridružili i brojni civili, vjerojatno mještani Jagoštice. Nakon toga su ih u grupama odvodili na ispitivanje. Prema izjavama zarobljenika, policajci su znali mnoge podatke koji se odnose na događaje i ljude u Žepi.

E. A. (1978.) iz Žepe: “Najteže mi je bilo kada sam vidio da je jedan policajac u čizmama skočio na mog oca. Tada mu je slomio dva rebra. To mi je najgore bilo, gledati kako mi muče oca. Abida Agića su vojnici toliko pretukli, da je istog dana umro.”

J. H. (1943.) iz Srebrenice: “Sjećam se da su dovodili neke ljude koje su pohvatali po Srbiji, kojima je malo falilo da se prebace u Makedoniju. Mučili su nas cijele noći. Odvodili su ljude malo dalje da ih tuku, neke su tukli i pred nama. I mene su batinali. Vojnici su se iživljavali tako što su hvatali zalet pa su onda svom snagom nogama udarali ljude u leđa. Naredili bi nam da ležimo pa su skakali po nama…”

Iz Jagoštice su zarobljeni Bošnjaci vojnim kamionima odvedeni u logore Šljivovica i Mitrovo Polje.

Ubistvo Muja Hodžića

U jednoj grupi koja je bila okupljena na planini Zvezda, vojnici su maltretirali Muju Hodžića, momka iz Žepe, a potom ga i ubili kada je pokušao da bježi. O tom ubistvu svjedoči S.B. (1973) iz Han Pijeska: “Kada smo prošli te stijene, pojavila se straža, nekih 5-6 vojnika Vojske Jugoslavije. Pretresli su nas, a u toj mojoj grupi je bilo 25-30 ljudi i momak od skoro dva metra visine. Zvao se Mujo Hodžić. Neki vojnici su ga gledali i provociralu riječima: ’Ti mora da si neki komandant’. On se vjerovatno uplašio i htio je skočiti sa neke stijene. Ubili su ga rafalom iz puške. Tada se pojavilo pojačanje, došlo je još vojske. Počeli su nas nasumice tući, šutirati, kundačiti…”

O ubistvu Hadžića svjedoči i A. O. (1974) iz Han Pijeska: “Odmah po dolasku na srbijansku stranu Drine, zaustavilo nas je nekoliko vojnika VJ. Skupili su nas na jedno mjesto i počeli pretresati i ispitivati. Pare su mi ostavili, imao sam par stotina DM. Malo poslije su došli neki vojni specijalci sa psima. Počeli su nas tući. Vidio sam da su ubili Muja Hodžića iz Žepe. Mene su, pošto su mi ruke bile iza glave, udarili po rukama. Pukao mi je palac i od tog udarca ga nemam. Tada je jedan od tih vojnika rekao: ’Vidi ovog, klao je srpsku decu a ni ruke nije oprao’!”

Šljivovica i Mitrovo Polje

Logor Šljivovica (opština Čajetina), nalazio se na putu E-760, između Kremne i raskrsnice puta za Čajetinu i Užice, u blizini željezničke pruge Beograd – Bar, smješten u manjem kompleksu napuštenih radničkih baraka preduzeća Planum. Logor je zatvoren 10. 4. 1996., a u njemu je bilo zatvoreno oko 400 Bošnjaka. Logor Mitrovo Polje bio je u napuštenom dječijem odmaralištu u Mitrovom Polju, (opština Aleksandrovac). Do februara 1996. u ovom logoru je bilo oko 450 logoraša Bošnjaka.

Logore su obezbjeđivali pripadnici MUP-a. Ulazili bi u sobe i nasumice odvodili zarobljenike koje su tukli na najbrutalnije načine, palicama, pesnicama, nogama, električnim kablovima, delovima armature, gvozdenim šipkama, granjem… Najtežu torturu preživjeli su kada je pala Republika Srpska Krajina. Među onima koji su ih ispitivali bilo je i Srba iz Bosne i oni su prema logorašima bili najokrutniji, a neki logoraši su prepoznali i Milana Lukića.

Naredba Ljubiše Beare

Iz Glavnog štaba VRS-a, načelnik Sektora za bezbjednost i obavještajne poslove Ljubiša Beara poslao je 10. 8. 1995. dopis Ministarstvu pravosuđa, MUP-u (Resor državne bezbjednosti) u kome navodi: “Kao što je poznato nakon oslobađanja enklave Žepa najveći broj pripadnika bivše 1. Žepske brigade prebjegao je u SRJ gdje su smješteni u zarobljenički kamp Šljivovica i Goč. (…) U Rogatici su pritvoreni zatvorenici iz Žepe koji su registrovani od MKCK. (…) Kroz kontakte sa kolegama iz RDB Srbije koji su u Užicu formirali štab za obradu zarobljenika dogovoreno je da se dokumentuju zločini prema srpskom narodu koje su izvršili turci iz Žepe. (…) U svim takvim slučajevima poslaćemo zahtjev preko MUP Republike Srbije za izručenje zarobljenika, prezentujući prikupljene dokaze.”

FHP je republičkom tužilaštvu za ratne zločine podnio prijave protiv:

1. Gradeljević Velibor, u julu 1995., kao predstavnik Centra Državne bezbednosti (DB) Srbije u Užicu, bio rukovodilac Štaba Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije u Užicu zaduženog za smeštaj Muslimana i drugih nesrba prognanih iz Žepe i okolnih naselja toga dela BiH u logore oformljene u Srbiji. Po prethodnom dogovoru sa Beara Ljubišom, kao načelnikom Uprave bezbednosti, Sektora za bezbednosno-obaveštajne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Gradeljević Velibor je neposredno i telefonskom vezom, rukovodio zarobljavanjima, ispitivanjima, zatvaranjima, odvajanjima, premeštanjima, skrivanjima nekih logoraša od predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i svim drugim bitnim u postupanju sa zarobljenim muslimanskim logorašima 1995. u Srbiji;

2. Prljević Zoran, komandant logora Šljivovica od jula 1995. do 10. aprila 1996, policijski službenik Policijske uprave u Užicu;

3. Milićević Vladimir, komandant logora Mitrovo Polje od jula 1995. do 10. aprila 1996, bio šef Odsjeka za putne isprave u Policijskoj upravu Kruševac, sada penzionisani radnik (inspektor) MUP-a Srbije;

4. Dogandžić Radomir, od početka decembra 1994. do 10. aprila 1996. inspektor MUP-a Srbije iz Odsjeka za strance Policijske uprave Užice, nadležan za zarobljenike iz logora Šljivovica, sada penzionisani policijski službenik Policijske uprave u Užicu;

5. Ojdanić Radoslav, inspektor MUP-a Srbije iz Odsjeka za strance Policijske uprave Užice, od jula 1995. do 10. aprila 1996. nadležan za logoraše iz logora Šljivovica, sada penzionisani policijski službenik Policijske uprave u Užicu, sa prebivalištem u Beogradu;

6. Ojdanić Rade, zvani Roki, inspektor SUP-a Užice;

7. Lukić Mihailo, inspektor ili policajac OUP Bajina Bašta;

8. Radenković Slobodan, u julu-augustu 1995. kapetan VJ, komandant 16. Graničnog bataljona, sada potpukovnik Vojske Srbije na službi u VP 8080 Kragujevac;

9. Ristić Stevo, policajac MUP-a Republike Srbije;

10. Marušić Duško, policajac MUP-a Republike Srbije;

11. Gavrilović Milomir, najvjerovatnije policajac MUP-a Republike Srbije;

12. Šćekić Šćepan, pripadnik VJ;

13. Ćerkić Zoran, oficir službe bezbjednosti Vojske Republike Srpske, član tročlane ekipe iz sastava Uprave bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a za ispitivanje zarobljenih i zatvorenih Muslimana sa prostora Žepe i okolnih naselja toga dijela BiH. Ekipa je oformljena i djelovala je po naređenju pukovnika VRS Ljubiše Beare

14. Vučelja Veselin, oficir službe bezbjednosti VRS-a, član tročlane ekipe iz sastava Uprave bezbjednosti GŠ VRS-a za ispitivanje zarobljenih i zatvorenih Muslimana;

15. Maksimović Miodrag, oficir službe bezbjednosti VRS-a, član ekipe iz sastava Uprave bezbjednosti GŠ VRS-a…

Share