Vekarićevo bacanje prašine u oči

Već smo navikli na činjenicu da institucije u Srbiji ne prihvataju kritiku i da svaku opasku na svoj rad doživljavaju kao „mešanje u njihov rad“. Najjači utisak je pak stepen populizma i nažalost, tankog poznavanja materije, zamenika Vekarića. Obraćajući se široj i po pravilu, manje upućenoj javnosti, on je izmešao sopstvene političke ocene, kreativna tumačenja članova i gole statistike lišene bilo kakvog konteksta, stvarajući time konfuziju i prekidanje jasnog sleda kritičke misli. Time je, verovatno, želeo da prikrije užasne propuste koje je Izveštaj FHP-a objavio. No ono što je sigurno, to je da je zamenik Vekarić javnosti bacio prašinu u oči, a prisutnima na prezentaciji pljunuo u lice

U četvrtak, 17. januara 2012., u velikoj sali Medija centra, predstavljen je Izveštaj o suđenjima za ratne zločine u 2012. godini Fonda za humanitarno pravo. Izveštaj su predstavili izvršna direktorka FHP Sandra Orlović i advokat Milomir Matović, dok su pored njih na prezentaciji govorili i Romana Schweiger, šefica Odeljenja za vladavinu prava i ljudska prava Misije OEBS u Srbiji, predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić i zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić.

Pri predstavljanju ovog Izveštaja, zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić se nakratko osvrnuo na sam dokument, a potom priču poveo u pravcu bez povratka. Izričući opaske u vidu političkih komentara i u najmanju ruku čudnih interpretacija rada Tužilaštva u čije ime je govorio, Vekarić je još jednom pokušao da prikrije propuste institucije u kojoj radi (uspešno) i svoje slabo poznavanje materije kojom bi trebalo da se bavi (prilično neuspešno i za stručnu javnost uvredljivo).

Vekarić, je na samom početku svog izlaganja izneo ocenu da je izveštaj FHP o suđenjima za ratne zločine pun manjkavosti i materijalnih grešaka. Odmah nakon toga, Vekarić nas je počastio svojim utiscima iz 2012. godine. Oni su bili pretežno političke prirode, što je takođe interesantno. Ničim izazvan, Vekarić nas je obavestio o otopljavanju odnosa između Srbije i Hrvatske (verovatno aludirajući na susret Dačića i Milanovića). Takođe, izneo je i tvrdnju da je Slobodan Milošević umro, kao i da je njegov sistem sa njim otišao. Ovo je izazvalo smeh među prisutnima. Naravno, ne zbog činjenice da je Milošević zaista mrtav.

Pokušavajući da opravda nerad institucije u kojoj je zaposlen, zamenik tužioca je izneo podatak da je Tužilaštvo za ratne zločine procesuiralo veći broj okrivljenih nego Haški tribunal i to za upola manje vremena. Izvodeći ovu tvrdnju na osnovu ogoljene statistike i metodom „žabe i babe“, Vekarić je pokušao da izjednači procesuiranje Miloševića, Ojdanića, Karadžića i Mladića, sa neposrednim obaračima oroza koje Tužilaštvo, gotovo po pravilu, samo i procesuira. Na taj način, pretpostavljam nesvesno, Vekarić je sam sebi „skočio u usta“ i u stvari dao potvrdu jedne od najvećih kritika optužbi koje stoje u Izveštaju, a odnose se na rad Tužilaštva – da se ta institucija ne bavi inspiratorima, političarima i visokim vojnim i policijskim funkcionerima koji su naređivali ove zločine. O broju podignutih optužnica u 2012. godini, kao i o „kalibru“ optuženih, zainteresovana javnost može da se informiše na samom sajtu Tužilaštva, kao i na sajtovima organizacija koje se bave praćenjem suđenja za ratne zločine.

Očigledno neshvatajući da je već dao sud o rangu okrivljenih koje Tužilaštvo preferira, Vekarić je rekao da Tužilaštvo ne može da nastupa bez dokaza, podiže optužnice kojim bi se praktično optuženi amnesitrali, u nedostatku dokaza. Bez upuštanja u neku dublju analizu, treba reći da su predsednici sudskih veća u predmetima Lovas i Prijedor (predmeti prvostepeno okončani 2012. godine pred Višim sudom u Beogradu) prilikom izricanja presuda, govorili o propustima Tužilaštva da procesuira sva odgovorna lica. U predmetu Lovas, predsednica veća je istakla, da je po nalazu sudskog veća, komanda Druge proleterske gardijske mehanizovane brigade JNA najodgovornija za napad na Lovas, i da u ovom predmetu ima dovoljno dokaznog materijala, što ostavlja mogućnost tužiocu da zadovoljenje pravde dobije i rodbina žrtava koje nisu obuhvaćene izmenjenom optužnicom. U sudnici su se čak čula i imena osoba koje su takođe učestvovale u ovom zločinu, kao i da su neki od njih bili i svedoci. Tužilaštvo nije reagovalo na ovu ocenu suda. I u predmetu Beli Manastir, predsednik veća je izneo sličnu konstataciju u pogledu neprocesuiranja odgovornih lica, a koji bili svedoci u ovom postupku.

Vekarić se zatim osvrnuo i na deo nalaza FHP, kojim se kritikuje neprimenjivanje instituta komandne odgovornosti, iznoseći tvrdnju da je Tužilaštvo komandnu odgovornost faktički sprovelo kroz saizvršilaštvo počinioca ratnih zločina, koja nije postojala u zakonu do 2006. godine kada je ona stupila na snagu. Rekao je da eksperti prilikom izrade brkaju materijalno pravne, institute krivičnog procesnog, krivčinog materijalnog prava, u pogledu aludiranja na komandnu odgovornost, i ignorisanje čl. 384 Krivičnog zakonika Srbije. Zanimljivo je i porazno, da sam zamenik tužioca ne uviđa razliku između čl. 384 KZ, kao posebnog krivičnog dela i komandne odgovornosti koja je način učešća u izvršenju krivičnog dela, kao i da se saizvršilaštvom ne može zameniti komandna odgovornost. Komandna odgovornost bi se mogla zameniti saučešćem u užem smislu, što je i učinilo sudsko veće u predmetu Zvornik II, a sa čim Tužilaštvo nema nikakve veze. Takođe, teško je shvatljivo da zamenik Vekarić ne zna da je pomenuti član, 384 KZ, nemoguće primenjivati retroaktivno, tj. na događaje od pre 2006. godine.

Nakon prezentacije ovog izveštaja, među stručnom javnošću i ljudima koji se bave praćenjem suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, ostao je gorak ukus. Već smo navikli na činjenicu da institucije u Srbiji ne prihvataju kritiku i da svaku opasku na svoj rad doživljavaju kao „mešanje u njihov rad“. Ono što je pak na ovoj debati bilo najjači utisak jeste stepen populizma i nažalost, tankog poznavanja materije, zamenika Vekarića. Obraćajući se široj i po pravilu, manje upućenoj javnosti, on je izmešao sopstvene političke ocene, kreativna tumačenja članova i gole statistike lišene bilo kakvog konteksta, stvarajući time konfuziju i prekidanje jasnog sleda kritičke misli. Time je, verovatno, želeo da prikrije užasne propuste koje je Izveštaj FHP-a objavio. No ono što je sigurno, to je da je zamenik Vekarić javnosti bacio prašinu u oči, a prisutnima na prezentaciji pljunuo u lice.

Share