Srbija se mora odreći Miloševićevog sistema zla

Nataša Kandić: “Muslimani iz Bijeljine koji su radili u Srbiji imali su tretman Jevreja u Trećem rajhu; gotovo da su nosili žute trake”

Sa ciljem da dokumentuje kršenje ljudskih prava, prikaže istinu o ratnim zločinima počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije, zaštiti preživjele žrtve, imenuje stradale, ostvari pravdu, reparaciju i pravo na neponavljanje zločina, prije dvadeset godina – 9. novembra 1992. – u Beogradu je osnovan Fond za humanitarno pravo. Osnivač i izvršna direktorica te nevladine organizacije, Nataša Kandić, danas misli da je, tokom dvije decenije postojanja, Fond za humanitarno pravo mogao da uradi mnogo više.

“Nažalost, suprotno očekivanjima, ispostavilo se da je period nakon petooktobarskih promena bio neuopredivo komplikovaniji u odnosu na vreme Slobodana Miloševića” – kaže Nataša Kandić.

 

DANI: U kom smislu – komplikovaniji?

KANDIĆ: Promenjen je odnos srbijanskog civilnog društva, medija i međunarodne zajednice prema onome što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije. Često imam utisak da te teme više malo koga zanimaju. Na delu je takozvano okretanje budućnosti, specifična vrsta pragmatičnosti koja, bojim se, u dobroj meri zanemaruje rat, zločine i tragediju devedesetih i u centar interesovanja postavlja rešavanje kosovskog problema. Ne bih želela da se moj reči protumače kao – krivi su drugi; ne. Deo te odgovornosti snosi i Fond za humanitarno pravo.

 

DANI: Gdje vidite najveću odgovornost?

KANDIĆ: Vidim je u činjenici da suočavanje sa prošlošću, uprkos naporima, nismo uspeli da nametnemo kao dominantnu temu. Objektivno, za tako nešto je neophodna podrška institucija. Civilno društvo ne može da zameni državu; može da napravi Kosovsku knjigu pamćenja, ali ne može vodi procese i dijalog pokreće ka ostalim delovima društva. To je zadatak države.

 

DANI: Da li je Fond ikada dobio značajniju podršku države?

KANDIĆ: Bojim se da u Srbiji nikada nije napravljen bilo kakav istinski korak u tom smeru. Nije bilo potrebne reforme institucija, priznavanja činjenica; nikada nismo imali političare koji su hteli da se posvete onome što je rečeno u haškim presudama. Pitanja odgovornosti za devedesete nisu otvorena čak ni u vreme Zorana Đinđića. Koštunica je Haagu isporučio šesnaest generala, ali im je organizovao ispraćaje, kupovao im automobile… Doduše, moram da kažem da je bilo inicijativa koje su prihvatane. Fond za humanitarno pravo je, recimo, Tužilaštvu za ratne zločine dostavilo kasetu na kojoj se videlo ubijanje srebreničkih civila od strane Škorpiona, nakon čega su pripadnici te jedinice pohapšeni, podignuta je optužnica… Međutim, umesto da se u obzir uzmu već donešene, pravosnažne presude za genocid u Srebrenici izrečene u Haškom tribunalu, pokazalo se da je cilj suđenja Škorpionima bio da se, s jedne strane pokaže spremnost Srbije da procesuira zločince, ali i da se istovremeno isključi svaka odgovornost države za taj zločin.

 

DANI: A cilj Fonda je bio da se utvrdi odgovornost države i institucija Slobodana Miloševića?

KANDIĆ: Naravno. Hteli smo da pokažemo da Škorpioni i njima slične formacije nisu bile nikakva izolovana kriminalna grupa, nego deo Miloševićevog sistema – policije, vojske, državne bezbednosti. Taj proces je dokazao da ni jedna vlast nakon 5. oktobra nije bila spremna da se suštinski odrekne sistema zla koji je napravio Slobodan Milošević; naprotiv, pokazali su spremnost da je zaštite. U Beogradu je promenjena vlast, ali su doktrina i ciljevi ostali nepromenjeni.

Presuda Škorpionima u kojoj se – bez obzira na svedočenja – kaže kako nema dokaza da je reč o srebreničkim žrtvama predstavlja ne samo pravni, nego pre svega moralni fijasko. Ipak, u slučaju suđenja Škorpionima, niko nije mogao predvideti reakciju javnosti.

 

DANI: Kako je javnost reagovala?

KANDIĆ: Ljudi su bili užasnuti. I kasnije, kada je izrečena presuda i kada je jedan od pripadnika Škorpiona oslobođen, ljudi su nas pozivali, raspitivali se, protestovali… Nažalost, zahvaljujući propagandi i medijima, građani Srbije su i taj zločin uglavnom razumeli kao strašan, ali ipak izolovan slučaj, a Škorpione kao deo zločinačke, kriminalne grupe. Naprosto, nisu se udubljivali u to ko bi iza svega mogao stajati.

Kada govorimo o ulozi kritičke javnosti, intelektualaca i medija, zanimljivo, za razliku od vremena ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – kada je kakva-takva potpora ipak postojala – u Srbiji je interesovanje i podrška nevladinim organizacijama koje su se bavile zaštitom ljudskih prava i pitanjem ratnih zločina naglo opalo negde 1997, 1998; tada je gotovo sve utihnulo…

 

DANI: Govorite o nezainteresovanosti za represiju i etničko čišćenje koje su srbijanske snage sprovodile na Kosovu?

KANDIĆ: Tako je. Pad podrške se podudara za događajima koji će biti uvod u NATO intervenciju 1999. Inače, kada je reč o odnosu prema Kosovu i kosovskim Albancima, bojim se da u Srbiji nikada nije bilo neke značajnije razlike između vlasti, opozicije, institucija, intelektualaca… Naime, veoma mali broj beogradskih intelektualaca se bavio Kosovom iz ugla strašne represije i diskriminacije koju je, prema Albancima, godinama, decenijama sprovodio srbijanski režim. Ovde se išlo čak dotle da se otvoreno govorilo da Albanci nisu isto što i Srbi, isto što i ostali; nisu bili građani drugog reda, bili su niža vrsti. Taj me je odnos podsetio na 1994. i način na koji su u to vreme ovde tretirani Bošnjaci, muslimani: ista sumanuta mržnja, ponižavanje, diskriminacija, uverenje da je reč o nižoj vrsti. Recimo, muslimani iz Bijeljine koji su radili u Srbiji imali su tretman Jevreja u Trećem rajhu; gotovo da su nosili žute trake. Kada je reč o Albancima, nažalost, taj odnos nikada nije promenjen.

 

DANI: U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, na to uticala spomenuta NATO intervencija na SRJ?

KANDIĆ: U smislu odnosa prema Albancima i Kosovu, NATO intervencija je dovela do opasnog približavanja Miloševićeve vlasti i institucija, opozicije, intelektualaca i javnosti. Ovde je, sećate se, bilo veoma malo ljudi koji su verovali da međunarodna zajednica mora da zaustavi Srbiju i njene oružane formacije i da je šteta što to nije učinjeno ranije, 1991, u Vukovaru; ostali su govorili da je u pitanju ogromna nepravda i da međunarodna zajednica čini sve kako bi zaštitila kosovske Albance koji, po njihovom mišljenju, “i nisu neki ljudi”. Stvoreno je jednoglasje. Nakon NATO intervencije, mediji, intelektualci, kritička javnost nisu obraćali pažnju na činjenicu da je Milošević prvi put izgubio izbore.

 

DANI: Mislite da je to bila posljedica NATO intervencije?

KANDIĆ: Mislim. Takozvani obični građanin je konačno shvatio da nešto nije u redu čim je Srbija postala jedina zemlja na planeti koju u tom momentu bombarduje ceo svet. Nažalost, nova vlast nije iskoristila priliku da odmah posle 5. oktobra otvori pitanje bombardovanja, ratnih zločina, suočavanja sa prošlošću… Stubovi Miloševićeve države su ostali netaknuti. Doduše, u jednom momentu se učinilo da bi i neke nove institucije – kao što je Tužilaštvo za ratne zločine – mogle da počnu da funkcionišu. Bez obzira što je bila reč o tužiocima iz vremena Slobodana Miloševića, Fond je 2003. i 2004. podržao rad Tužilaštva; podržali smo čak i to što su prve optužnice bile usmerena nisko, na direktne počinioce, niže oficire vojske i policije… Nažalost, ubrzo se pokazalo da kada ste jednom Miloševićev tužilac, kada ćutite i prelazite preko ratnih zločina, takav ćete biti i kasnije. Moram da kažem da se, i tokom tih prvih suđenja, pokazalo kako sudije imaju veći integritet od tužioca, kako i sami primećuju koliko su, u smislu hijerarhije odgovornosti za zločine, optužnice nisko postavljene.

 

DANI: Kada je Tužilaštvo definitivno izgubilo podršku Fonda?

KANDIĆ: Prilikom suđenja za Suvu reku, 2009. Iako je u tom slučaju, pored policajaca, prvi put bio optužen i jedan general, tokom postupka je počelo razvodnjavanje, pa je tužilac tražio način da generala Mitrovića, komandanta 37. odreda, što manje poveže sa zločinima koji su tamo počinjeni. Na kraju je optužnica izmenjena, sve je svaljeno na lokalnu policiju i general Mitrović je oslobođen. U toku samog procesa, svako pitanje koje sam postavila a koje se odnosilo na vezu između optuženih pojedinaca sa institucijama, tužilac je prekidao uz obrazloženje da je moj cilj da dokažem odgovornost države. Najzad, bilo je jasno da Tužilaštvo sve više insistira na političkim optužnicama – Tuzlanska kolona, kompromitacija oko slučaja Ejupa Ganića kada je britanski sudija rekao da je tužilac nepouzdan svedok, pa skandal oko hrvatskog branitelja Purde, pa generala Divjaka…

 

DANI: Šta mislite o tvrdnjama Tužilaštva koje se odnose na vađenje ljudskih organa u Žutoj kući?

KANDIĆ: Film koji je nedavno prikazan na RTS-u a koji je dostavilo Tužilaštvo za ratne zločine pokazuje koliko ta institucija nije u stanju da ostane na profesionalnom nivou. U izveštaju Dicka Martyja se kaže kako je na Kosovu bilo trgovine ljudskim organima, što je klasičan primer kriminalne delatnosti; time bi trebalo da se pozabavi Tužilaštvo za organizovani kriminal, ne Tužilaštvo za ratne zločine. I pored toga što svedok – navodno bivši pripadnik UČK koji je “živom Srbinu bajonetom vadio srce” – deluje neubedljivo, film je u javnosti izazvao uznemirenje. Da li je to bio cilj?

 

DANI: Vidjeli ste intervju koji je novinaru beogradskog nedeljnika Vreme, Milošu Vasiću, dao doktor Goran Kronja…

KANDIĆ: Jesam. Doktor Kronja, vaskularni hirurg VMA, je to svedočenje nazvao “budalaštinom”. Nije mi jasno zašto su ostali doktori ćutali. Nejasno je i ćutanje nevladinih organizacija, od kojih je jedna čak pozdravila objavljivanje takve emisije.

 

DANI: Kada govorite o podršci institucija i države u procesu suočavanja s prošlošću, da li je Deklaracija o Srebrenici koju je usvojila srbijanska Skupština bila pozitivan korak?

KANDIĆ: Bez obzira što u njoj nije spomenuta reč genocid, u trenutku kada je donešena, činilo mi se da je Deklaracija zaista korak u dobrom smeru. Međutim, tu iluziju mi je nedavno raspršio bivši predsednik Srbije, Boris Tadić koji je, tokom gostovanja u emisiji Nedeljom u dva, prvi put objasnio zašto se u toj Deklaraciji, koju je, kao je rekao, sam inicirao, ne spominje genocid. Navodno, Tadić ne može da prizna genocid u Srebrenici sve dok se ne završe svi postupci pred Haškim tribunalom, uključujući i nekakav zahtev Bosne i Hercegovine za revizijom postupka pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Naravno, Tadić na taj način ignoriše sve do sada donešene pravosnažne presude, čime ne samo da pokazuje kako ne uvažava međunarodne institucije, već i poništava svoje izvinjenje građanima BiH. Na kraju, zar Tadić na taj način ne iskazuje razumevanje u odnosu na sličan stav koji po pitanju genocida u Srebrenici ima aktuelni predsednik Srbije, Tomislav Nikolić?

Kada je reč o presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu, u njoj se, uprkos svemu, jasno vidi da je i finansiranje i svaka druga vrsta pomoći vojsci RS-a stizala iz Beograda…

 

DANI: Uprkos – čemu?

KANDIĆ: U političkom smislu, tokom procesa pred Međunarodnim sudom pravde vodilo se računa o posledicama takve presude. Znajući šta se događalo, mislim da nije pravedno da se sva odgovornost svali na vojsku RS. Jer, jasno je da autorstvo potiče odavde. Vojska RS-a nije bila samostalna, rat je vodi ne samo uz jaku oružanu, nego i političku podršku Beograda; akcije su zajednički osmišljavane… U tom smislu, previše je odgovornosti na strani RS-a, a premalo na strani onoga ko je stvarno odgovoran. U budućnosti, ne bih se iznenadila i da bosanski Srbi počnu da razmišljaju o tome. Naročito ako se uzmu u obzir reči pravnog zastupnika Srbije, prefesora Radeta Stojanovića koji je uporno ponavljao: moj zadatak je da odbranim Srbiju. Stojanović je u tome uspeo.

 

DANI: Na osnovu čega mislite da bi RS mogla sebi jednom da postavi takvo pitanje?

KANDIĆ: U ovom trenutku, ne vidim takvu šansu, ali verujem u činjenice, u njihovu snagu… Banjaluka danas negira izveštaj Vlade RS o događajima u Srebrenici, iako je taj dokument donet; on će kad-tad opet doći na dnevni red. Neki novi mladi ljudi će biti srećni što je neko od njihovih predaka jednom imao hrabrosti da se suoči sa činjenicama, sa tom strašnom istinom.

 

DANI: Kada ste govorili o nedavnom intervjuu bivšeg predsjednika Srbije Aleksandru Stankoviću…

KANDIĆ: …Tadića smo svi podržavali: nevladine organizacije, intelektualci, umetnici, međunarodna zajednica, zemlje regiona. I, šta se dogodilo? Prevario nas je. Kao što su nas prevarile i neke manje partije. Za razliku od njih, aktuelna vlast to nije u stanju; znamo sa kim imamo posla. Znam ko je Tomislav Nikolić, ko je Ivica Dačić, ko Aleksandar Vučić.

Kada analizirate dosadašnje učinke ove Vlade, čini mi se da je podizanje dijaloga sa Kosovom na najviši nivo pozitivan pomak. Važno je uspostaviti saradnju među srbijanskim i kosovskim institucijama, normalizovati odnose, a formalno priznanje… Mislim da problem ne predstavlja to što će za sada svako ostati na svojim pozicijama. Pored toga, borba protiv korupcije – za koju, doduše, još uvek niko ne zna na šta će izaći – je, po oceni građana, takođe pozitivan iskorak.

 

DANI: Šta je negativno?

KANDIĆ: Izjave predsednika Nikolića o Vukovaru i Srebrenici date evropskim i regionalnim medijima. Ovih dana je tužilac Haškog tribunala, Serge Brammertz, upozorio Nikolića na stavove oko genocida u Srebrenici. Čudno je što gospodin Brammertz nije isto zamerio i Nikolićevom prethodniku, Borisu Tadiću. I, kao što sam već rekla: neverovatno je da sličan odnos prema bivšem i aktuelnom predsedniku Srbije imaju gotovo sve zemlje regiona! Videli ste: uprkos svemu, Boris Tadić je u Hrvatskoj, delimično i u BiH još uvek neko koga tamošnja javnost doživljava kao retko važnu političku figuru; ne vide njegove nedostatke.

 

DANI: Zašto?

KANDIĆ: Verujem zbog toga što nije imao ratnu prošlost: nije nosio uniformu, nije pripadao političkoj partiji koja je uzela oružje. Nikolić ima drugačiji tretman i moraće ozbiljno da se potrudi da bi, recimo, hrvatsku javnost i političare ubedio u svoje dobre namere. U ovom momentu, sve što Nikolić radi i govori ide na njegovu štetu. Jer, to što predsednika Nikolića primaju u Bruxellesu, to je u redu; ali – šta ćemo sa zemljama regiona, sa Hrvatskom, sa BiH? Ivica Dačić je otišao u Sarajevo, tamo se dobro proveo, niko ga nije pritiskao zbog prošlosti, što ne znači da će tako i ostati. Dačić i Aleksandar Vučić do sada, recimo, ništa nisu rekli o Srebrenici. Ali, sva ta pitanja će neminovno doći na dnevni red.

Trenutno, ne mogu ni da zamislim da će se Tomislav Nikolić jednoga dana pojaviti u Zagrebu. Mada, ima načina: u tome mogu pomoći regionalne komisije za istinu, dobri saveti i međunarodne zajednice i nekoga iz predsednikovog okruženja.

 

DANI: Koga, na primjer? Vidjeli ste nedavnu izjavu savjetnika predsjednika Nikolića, Olivera Antića, da je za Kraljevinu Jugoslaviju bilo pametnije da je ostala u Trojnom paktu, nego što se borila protiv Hitlera i fašizma?

KANDIĆ: Videla sam, nažalost… Ali, kažem vam: hteo-ne hteo, predsednik Nikolić će uskoro morati da se ozbiljno pozabavi regionalnom saradnjom. Kosovo je tek početak. Normalizovanje odnosa u regionu otvara i pitanje prošlosti i tek onda ćemo biti u prilici da vidimo kapacitete Tomislava Nikolića: da li je u stanju da se odrekne svoje uloge dobrovoljca, onoga ko organizuje autobuse… Nikolić će jednom morati da objasni takozvani slučaj Antin, zbog čega sa njim i dalje vodim sudski spor. U tom smislu, REKOM je, kažem, dobra šansa ne samo da političari iz Srbije pokažu da hoće saradnju sa državama regiona, nego i da se suoče sa onim šta su radili u bliskoj prošlosti, gde su bili devedesetih. Cilj REKOM-a je da napravi regionalnu komisiju koja bi ispitala sve ono što državni sudovi ne mogu. Svaki predsednik države govori o „svojim“ žrtvama, za njih traži poštovanje i regionalna komisija je način da se to ostvari.

 

DANI: U kojoj je fazi Vaša inicijativa za osnivanjem regionalne komisije?

KANDIĆ: Još uvek u fazi inicijative u kojoj učestvuje šest hiljada ljudi. Predsednik Crne Gore, Filip Vujanović je pokrenuo, hrvatski predsednik, Ivo Josipović podržao stvaranje zvanične radne grupe koja će, na osnovu našeg Statuta, o tome povesti raspravu. REKOM ima nekoliko važnih principa…

 

DANI: Kojih?

KANDIĆ: Osnivanje regionalne komisije čiji bi glavni zadatak bio imenovanje svih žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije, organizovanje javnih saslušanja preživelih žrtava u cilju izgradnje kulture saosećanja i solidarnosti, ali i razgovora o ulozi država u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije; dalje, cilj je da se među državama otvori javna debata, dijalog u kome će učestvovati ceo region.

 

DANI: Ima li šanse da predsjednik Nikolić u tome učestvuje, šta mislite?

KANDIĆ: Videćemo. U ovom momentu, iz Hrvatske imate jak otpor prema vlastima u Beogradu, iz Sarajeva takođe, što su okolnosti koje nam ne idu u prilog. Sačekaćemo i videćemo hoće li vlast u Srbiji otvriti prostor za dijalog; u međuvremenu, organizujemo akcije, tribine, pozivamo predsednike da nas podrže… Čini nam se da REKOM dobija podršku javnosti. Ali, znamo da javna i politička podrška uvek ne moraju da budu u skladu. Na osnovu molbe za prijem, do sada smo se sreli sa crnogorskim i hrvatskim predsednikom, Vujanovićem i Josipovićem; makedonski šef države, Đorđe Ivanov, sam je pozvao Biljanu Vankovsku i reginalni tim zagovarača REKOM-a na sastanak 30. novembra.

 

DANI: Očekujete li sličan poziv od predsjednika Nikolića?

KANDIĆ: Ako bismo zatražili prijem, verujem da bismo bili primljeni. Sudski spor koji vodim sa predsednikom Nikolićem je nešto što ima veze sa Tomislavom Nikolićem, političarem i Natašom Kandić, direktoricom organizacije za ljudska prava; po mom mišljenju, podrška REKOM-u prevazilazi te odnose, sudski spor, prevazilazi Antin… Najzad, zašto i sporni slučaj Antin ne bi mogao da bude jedna od tema o kojoj bih razgovarala sa predsednikom Nikolićem?

Share