SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU NIJE TEMA U SRBIJI!

NATAŠA KANDIĆ, osnivač i izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo (FHP) – Beograd:
SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU NIJE TEMA U SRBIJI!

nk-sabah

Šta više, mislim da uz zaštitu države, za Madića nije problem da putuje u Rusiju i da boravi tamo i ovdje…*Nema mehanizama koje bi Karadžić pokrenuo da ponovo postane ličnost br. 1 u Republici Srpskoj. On je gotov…*Na vlasti nije partija, niti ima tih političara, koji shvataju da nema demokratske budućnosti dok se ne napiše i glasno pročita knjiga o prošlosti…*SPC ima svoju ulogu i odgovornost ali današnja vlast u Srbiji ima bliske odnose sa SPC i nema kritički odnos prema ulozi SPC u raspadu bivše SFRJ…>

Negdje sredinom 1993., neposredno nakon rušenja banjalučke Ferhadije, u prostorije Odbora IZ-e Banja Luka i Muftijstva dolazili su mnogi, iz cijeloga svijeta. K’o na ibret, što bi naš narod rekao. Naročito su nas pohodili novinari iz nekih zapadnoevropskih zemalja, te SAD. Sve su nam posjete bile važne jer smo ipak imali s kime, osim sa samima sobom, podijeliti našu tugu. Ali, jedna posjeta iz Beograda, iz Srbije, u kojoj je itekako žario i palio (nažalost, palio je, doslovno, i okolo!) Milošević, nam je bila posebno draga baš zato što je otuda i što je predstavljala zehru onog dijela srbijanskog društva koje se nije slagalo sa diktatorskim režimom i svim njegovim krvavim rezultatima, posebno u BiH. Gospođa Nataša Kandić je bila vjesnik i neposredni promotor savjesti, čovjekoljublja i pravednosti jedne druge Srbije, ma kolika ona bila u to vrijeme. Koristim i ovaj uvod da joj se zahvalim što je tamo i tada podijelila s nama našu veliku žalost i tugu, ali što je bila i ostala pravednik, humanist i čovjekoljubac. I ne samo tada i ne samo – tamo…Uostalom, moja sagovornica je dobitnica preko 20 međunarodnih, regionalnih i nacionalnih priznanja za ljudska prava. 2000. godine je dobila Martin Ennals Award, prestižno priznanje za borce za ljudska prava. Nataša Kandić je, takođe, u Time magazine, proglašena jednim od 36 evropskih heroja 2003. 2004. je Fondacija za ljude u NEED je dodjelio priznanje Nataši Kandić i FHP-u i njihovu nagradu Homo homini je uručio Vaclav Havel. 2005. godine je proglašena počasnom građankom Sarajeva i magazine Slobodna Bosna je proglasio ličnošću godine u Bosni i Hercegovini. U septembru 2006, Time magazine je proglasio Natašu Kandić jednim od heroja u proteklih 60 godina. U martu 2007, Nataša je postala član Međunarodnog savjetodavnog veća Međunarodnog žurnala tranzicione pravde (Oxford University Journals), a u avgustu 2008, je pozvana da se pridruži Savjetodavnom veću Weiser Centra za demokratije u razvoju Univerziteta u Mičigenu.

U srijedu, 3. decembra ove godine Vam je u Berlinu, uz Mirsada Tokaču iz Sarajeva i Vesnu Teselić iz Zagreba, uručena nagrada Fondacije “Heinz Schwarzkopf”. Čestitam Vam na tome. Šta za Vas predstavlja rečena nagrada?

KANDIĆ: Ta nagrada je priznanje za iniciranje regionalne saradnje i ma koliko te saradnje nema više između FHP i Istraživačko-dokumentacionog centra, s obzirom da je ta organizacija napustila Koaliciju za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, upravo preko te Koalicije regionalna saradnja je postala najbolja karakteristika civilnog društva u post-jugoslavenskim zemljama. Na političkom nivou komunikacija u regionu ima negativni trend a na civilnom nivou je veoma konstruktivna i djelotvorna. Tu nagradu uzimam kao priznanje za postignute rezultate u regionalnoj saradnji civilnog društva.

19. novembra ste bili u Vukovaru, na obilježavanju 18-te godišnjice pada toga hrvatskog grada. S tim u vezi i pitanje: da li i današnja zvanična Srbija ima isti odnos prema tragediji koja se desila u tom gradu prije osamnaest godina, kao što imate Vi, “Žene u crnom” i druge nevladine organizacije iz Vaše zemlje?

KANDIĆ: Nažalost, daleko smo od vremena kada će 18. novembra u Vukovaru biti zvanični predstavnici Srbije. Moje prisustvo, i prisustvo aktivistkinja “Žena u crnom” i mladih iz “Inicijative mladih” uznemirava vlasti u Srbiji. Ma koliko okretali glavu od tog Vukovara vjerujem da ih uznemiravamo i da im nije prijatno što je moja poruka ove godine, izgovorena u Vukovaru, bila da je vrijeme da u Vukovar dođu predstavnici vlasti Srbije i da se izvine porodicama žrtava. Govorila sam i o potrebi da učenici i studenti iz Srbije posjete Vukovar i čuju od porodica žrtava šta se tu dogodilo. Te moje riječi kritikovali su mediji koji podržavaju političke partije koje su veoma bile prisutne u Vukovaru u novembru 1991. ali verujem da je bar jedan političar bio svjestan da će se to jednog dana i desiti .

Sredinom novembra izjavili ste za sarajevsko “Oslobođenje” da ste skeptični da će Srbija uhapsiti ratnog zločinca Mladića. Hoćete li obrazložiti svoju skepsu?

KANDIĆ: Gotovo godinu i po imamo istu situaciju – haški tužilac ocjenjuje pozitivno saradnju sa Srbijom ali nema Ratka Mladića. Sada je i Holandija postala mekša. Kao da je međunarodna zajednica prihvatila činjenicu da Srbija ne može da locira i uhapsi Mladića. Moje lično mišljenje je da tajne službe Srbije imaju sve podatke o Mladiću i Hadžiću, kao što je to bilo sa Radovanom Karadžićem, ali da nema političke saglasnosti oko toga treba li ga uhapsiti. Dokle god oba haška optuženika ne budu uhapšena imaćemo pitanje a zašto onda hapsiti i suditi za ratne zločine u Srbiji i uopšte u državama bivše Jugoslavije. Ratko Mladić je ključ odnosa Srbije i BiH i odnosa prema prošlosti.

Znači i Vi tvrdite da se on nalazi u Srbiji?

KANDIĆ: Šta više, mislim da uz zaštitu države, za Madića nije problem da putuje u Rusiju i da boravi i tamo i ovde.

Zalažete se da Srbija proglasi 11. juli za Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Da li ste optimist da će se to dogoditi prije 11. jula slijedeće godine, naprimjer?

KANDIĆ: Nisam optimista. U Vladi Srbije je Socijalistička partija Srbije čija potpredsjednica Slavica Đukić Dejanović, inače predsjednica Skupštine Srbije, otvoreno kaže da se njena partija ničega nije odrekla iz prošlosti niti o bilo čemu promjenila stav. Dužnost nevladinih organizacija je da nastave da vrše pritisak da se 11. juli prizna kao dan sjećanja na žrtve genocida, I to sve, da uznemiravamo i upiremo prstom u tu vlast koja pokriva nedjela počinjena u prošlosti.

Kako ocjenjujete dosadašnji rad Tužilaštva za ratne zločine Srbije?

KANDIĆ :To Tužilaštvo steklo je veliku podršku Haškog tužilaštva. Kada je 2004. godine počelo sa radom, činilo se da će značajno uticati da suđenja za ratne zločine postanu važna politička tema. Na početku bilo je straha da se optuže oficiri bivše JNA, poslije 4 godine optuženi su prvi oficiri te bivše JNA, optužili su i desetak aktivnih policajaca ali se u suđenjima za ratne zločine na Kosovu pokazalo da Tužilaštvo nije kredibilno, da odustaje od optuživanja policijskih oficira, da nije samostalno, da se ponaša kao organ Socijalističke partije Srbije, time što hoće da pokaže da su sve strane činile ratne zločine i da su prema Srbima počinjeni zločini. Ima sjajnih sudija, na koje niko može uticati, ali sudije ne mogu da mijenjaju optužnice.

Kako komentirate prijevremeno puštanje na slobodu ratne zločinke Biljane Plavšić i da li se FHP oglasio tim povodom?

KANDIĆ: U pitanju je odluka međunarodnog suda i to može da nam se ne sviđa ali je odluka na osnovu zakona. Bitnije je kako su se mediji i političari odnosili prema njoj. U Srbiji političari su ćutali a mediji su je pratili u stopu kao da je kraljica došla u posjetu. Politički doček u Republici Srpskoj je protiv potrebe smanjenja tenzija i za približavanje ljudi u BiH.

A da li ste se i kako, eventualno, odredili vezano za pokušaj početka suđenja ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Hagu, preinačavanje optužnice protiv njega i možemo li, po Vašem mišljenju, očekivati brži i efikasniji proces protiv njega nego što je to bio slučaj sa Miloševićem?

KANDIĆ: Karadžić je sam srušio mit o sebi kao najvećem srpskom heroju. Pokazao je da ga zanima samo njegova budućnost i to su razumjeli i obični ljudi u Republici Srpskoj. On će pokušati da blokira suđenje ali dobio je advokata i time je efikasnost suđenja obezbjeđena. Nema mehanizama koje bi Karadžić pokrenuo da ponovo postane ličnost br. 1 u Republici Srpskoj. On je gotov.

Da li FHP surađuje sa nevladinim organizacijama slične provenijencije iz okruženja, posebno iz BiH i posebno iz RS (ako ih ima)?

KANDIĆ: FHP je pokrenuo inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM) i danas postoji regionalna koalicija koja broji više od 500 organizacija. To je do sada najveći uspjeh i FHP i nevladinih organizacija u regiji.

Boriti se za ljudska prava na prostoru gdje Vi živite i djelujete jeste i opasan posao, zar ne? To je posebno bilo opasno ranih i srednjih 90-tih, kao i poslije, dok je Milošević  vladao. Kako je danas?

KANDIĆ: Kao i za vrijeme Miloševića, i danas se često čini da je beznadežno, ali nije tako. Ukupno, civilno društvo je jače, organizovanije, FHP ima jasnu i prepoznatljivu poziciju u društvu. I malih pomaka ima. Ali se ne može reći da smo značajno uticali na vlast.

Suočavanje sa prošlošću je ponekad za nekoga bolno. Da li je, po Vašem viđenju, srpsko društvo, u nekom relevantnijem procentu, danas spremno na tako nešto?

KANDIĆ: Suočavanje s prošlošću nije tema u Srbiji. Na vlasti nije partija, niti ima tih političara, koji shvataju da nema demokratske budućnosti dok se ne napiše i glasno pročita knjiga o prošlosti.

“Žene u crnom”, Sonja Biserko, Nataša Kandić, Biljana Kovačević Vučo.., samo su neka od imena ili naziva organizacija onih koji su u prvom ešalonu borbe za ljudska prava i objektivno suočavanje sa bliskom prošlošću u Srbiji. Dakle, žene prednjače, ili se na prvi pogled tako čini? Ako je tako, kako biste to objasnili?

KANDIĆ: Tačno je da žene prednjače u vršenju pritiska na vlast kada su u pitanju prošlost i poštovanje ljudskih prava. To se u Srbiji priznavalo do smjene Miloševića. Ali tada je nastala najezda “demokrata” iz muških redova. Danas u vlasti gotovo da nema onih koje smo poznavali u vrijeme vlasti Miloševića kao njegove kritičare. Danas su u vlasti i oni koji su doveli da Srbija bude bombardovana i iza toga se još uvijek skrivaju.

U Godišnjem izvještaju FHP za 2008. godinu između ostalog stoji da ste bili fokusiran na uključivanje što većeg broja nevladinih organizacija, udruženja porodica žrtava i drugih društvenih grupa u regionalnu debatu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o prošlosti i u tom kontekstu stvaranje regionalne koalicije….Da li se ta koalicija desila u toku ove, 2009. godine?

KANDIĆ: Ja sam veoma ponosna što imamo regionalnu koaliciju za osnivanje REKOM, što se o prošlosti debatuje u svim post-jugoslavenskim zemljama – u Doboju, Cazinu, Prištini, Zaječaru, Vukovaru… a počeće i u Makedoniji, u Skoplju. Rekla bih da je sazrela društvena potreba za suočavanje s prošlošću. Ostaje da nađemo djelotvorne mehanizme pritiska da pridobijemo nacionalne vlade i parlamente da prihvate inicijativu o osnivanju REKOM. Prvi put zajedno su organizacije za ljudska prava i udruženja porodica žrtava.

“Svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela svojih prethodnika, a svaka nacija za djela i nedjela iz svoje prošlosti. Hannah Arendt, “Ajhman u Jerusalimu” “- stoji kao logo na vašem portalu. Da li su srpska Vlada i nacija to učinili?

KANDIĆ: U savezu sa SPS-om, današnja vlast je daleko od toga da razume Hanu Arent.

Kako biste ocijenili ulogu SPC u vrijeme krvavog raspada bivše SFRJ, pa i poslije?

KANDIĆ: SPC ima svoju ulogu i odgovornost ali današnja vlast u Srbiji ima bliske odnose sa SPC i nema kritički odnos prema ulozi SPC u raspadu bivše SFRJ.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (184)

30.12.2009.

Share