Nataša Kandić: Skeptična sam da će Srbija uhapsiti Mladića

Intervju Nataše Kandić, izvršne direktorke Fonda za humanitarno pravo, sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje. Razgovarao: Samir Karić

Oslobođenje, 15.11.2009.

Nedavno je belgijska zastupnica u Parlamentu EU upitala gospodina Vuka Jeremića, ministra vanjskih poslova Srbije, zbog čega Srbija nije usvojila rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Jeremić je prešutio odgovor. Zbog čega vlasti u Srbiji ne žele da usvoje ovu rezoluciju?

U parlamentu Srbije nije se postavilo pitanje usvajanja rezolucije Evropskog parlamenta jer nema političke volje. Šutnja zvanične Srbije je nedvosmislen dokaz da je bliža političkim grupama koje negiraju genocid u Srebrenici, objavljivanjem spiskova srpskih žrtava iz rata u BiH i tvrdnjama da se među srebreničkim žrtvama nalaze ljudi koji primaju humanitarnu pomoć. To što predsednik Srbije ne reaguje na zahtev nevladinih organizacija da se 11. jul proglasi Danom sećanja na žrtve genocida je ponižavajuće i uvredljivo za žrtve u celom svetu, a ne samo srebreničke, ali i obeshrabrujuće u pogledu izgradnje poverenja i dobre saradnje u regionu.

Evo, javila se ideja za osnivanjem regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji (REKOM). Održavaju se konsultacije sa predstavnicima raznih udruženja. Jesu li udruženja zainteresovana za ovakvu komisiju i koliko će ona pomoći u suočavanju sa prošlošću?

Žrtve, bez obzira na to iz koje su zemlje u regiji, imaju potrebu da govore o svom iskustvu, da vide i osete da su drugima bitne, i da ih u drugim društvima poštuju i saosećaju sa njima. Tu platformu za glas žrtava donela je ova inicijativa za osnivanje regionalne komisije (REKOM). To žrtve prepoznaju kao važno za njih. Opet, sve žrtve imaju isto mišljenje da je rešavanje sudbine nestalih najvažnije pitanje. Očekuju da bi regionalna komisija mogla doći do podataka o tajnim masovnim grobnicama baš zbog tog regionalnog karaktera. Svima je stalo do javnog priznanja u regiji, nijednoj žrtvi nije dovoljno priznanje svoje etničke zajednice i međunarodne zajednice. Različita udruženja žrtava, veterana, invalida rata, organizacije mladih, ženske grupe i druge grupe civilnog društva slažu se da suočavanje s prošlošću mora biti državni projekat i da ga ne mogu voditi nevladine organizacije. Mi, mislim na civilno društvo, možemo da pripremimo uslove na regionalnom nivou, kao što je ova regionalna debata o prošlosti, da predložimo model komisije, ali mi ne možemo da zamenimo nijednu državu niti ima smisla da se bavimo idejom da osnivamo komisiju koja bi se bavila ratnim zločinima.

Ima puno argumenata na strani osnivanja regionalne komisije za ustanovljenje činjenice o ratnim zločinima: krivična suđenja su važna, ali nema tih sudova koji u narednih 20 godina mogu procesuirati više od 1.200 počinilaca u svim državama bivše Jugoslavije. Osim toga, ona su fokusirana na počinioce i samo na njihovu individualnu odgovornost u odnosu na ratne zločine. Nama je potrebna i institucija kao što je komisija u čijem središtu su žrtve i njihova patnja, bol i počinjena nepravda. Te dve istine, sudska i iskustvo žrtava, mogu da izgrade celovitu sliku o prošlosti, počinjenim zločinima i odgovornosti institucija. Lično mislim da je to naš izlaz iz prošlosti i ne smemo ga zatvoriti.

Nisu sva udruženja žrtava saglasna sa ovom inicijativom. Ima i organizacija za ljudska prava koje smatraju da se suočavanje s prošlošću mora obaviti na nacionalnom nivou i da je početak i kraj tog procesa da Srbija prizna agresiju na BiH. Drugi učesnici upozoravaju da, kada bi bilo realno očekivati od Srbije da prizna agresiju, nikakva komisija nam ne bi bila ni potrebna.

Na sledećem linku možete preuzeti celi intervju Nataše Kandić Oslobođenju, u PDF formatu.

Share