IP Borba: Nataša Kandić na 14. godišnjicu genocida u Srebrenici

Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo, smatra da se u Srbiji, nakon presude Međunarodnog suda pravde da je kriva jer nije sprečila genocid u Srebrenici, odustaje od suočavanja s prošlošću. Ona smatra da je opšte mišljenje da nema potrebe da se priznaju nedela koja su se činila “u naše ime”.

Demokratska stranka se koalicijom s predstavnicima Miloševićevog sistema učvrstila na vlasti i, prema mišljenju Nataše Kandić, jasno se vidi da je odustala od iznošenja činjenica o tome šta je prethodni sistem učinio. To je zaustavilo proces samokritičkog preispitivanja odgovornosti i, kako kaže Kandićeva, definitivno se odustalo od puta koji se neko vreme smatrao najvažnijim – puta u Evropu.

Smatrate li da to ima veze s deklaracijom o pomirenju između DS-a i SPS-a?

Ne znam da li je odustajanje od suočavanja s prošlošću deo nekog sporazuma ili nije, ali sećam se jedne emisije u kojoj je Oliver Dulić, današnji ministar za ekologiju, upravo na pitanje šta je Demokratska stranka dala, odgovorio da je to odustajanje od odnosa prema prošlosti, što je danas i evidentno. Vlast jedino priča o nekakvom završetku saradnje s Haškim tribunalom, ali nema priče o suočavanju sa zločinom.

Da li je vreme za novu inicijativu prema Skupštini Srbije kojom bi se osudio genocid u Srebrenici?

Inicijativa nekoliko NVO nije ni došla do Skupštine, u kojoj se o tome ćuti. Kao da evropski parlament nije doneo rezoluciju i kao da Srbija nema nikakve obaveze prema genocidu. To je očigledna posledica odustajanja od puta prema budućnosti, kojeg nema bez otvorenog odnosa prema prošlosti. Ignorisanje inicijativa koje, pre svega, pomažu Srbiji u uspostavljanju odnosa sa susedima u regiji, pokazuje pravo lice parlamenta.

Zašto je snimak na kojem Škorpioni ubijaju muslimanske dečake imao toliki uticaj na ljude?

Video snimak ima neku posebnu snagu, zato što se vide lica žrtava i egzekutora. Rezultat tog snimka je da se prvi put u Srbiji dogodilo nešto emocionalno povodom zločina. Videlo se da ljudi imaju saosećanje prema žrtvama, što se do tada nikada nije videlo u Srbiji. Većina u Srbiji je to primila kao strašnu stvar, kao nešto u šta nisu mogli da poveruju. Ali, kada su videli, postali su svedoci i niko ih više ne može ubediti da se to nije dogodilo. Nikada se pre tog snimka nije desilo da je u Srbiji bilo toliko saosećanja, osude i poziva da se počinioci kazne. Rezultat toga jeste da je jedinica Škorpioni, koga god pitali, postala “zločinačka jedinica Škorpioni”. Taj snimak je učinio da ljudi vide određene jedinice, makar one bile i rezervni sastav policije, kao zločinačke, zato što su videli lica žrtava, videli su da oni koji su osuđeni na streljanje ne mole za život, da ćute, a da su oni koji ih ubijaju oholi, bahati. Time je rasturena priča o navodnom patriotizmu. Posle ovog snimka niko nije pokušao da opravda srebrenički zločin nekim drugim zločinom. Ljudi su se sledili i bili su poraženi bespomoćnošću žrtava i svi su smatrali da je neumesno bilo šta drugo reći. A oni koji podržavaju zločince su tog trenutka zaćutali i odlučili da sačekaju da prođe vreme dok se ponovo ne oglase.

Kako komentarišete pozivanje na Bratunac kao na svojevrsnu ravnotežu za genocid u Srebrenici?

To, i licitacija o broju srebreničkih žrtava su manipulativne priče. Niko ne spori da je bilo zločina prema Srbima, ali takođe, ne može se pronaći još neki primer kao što je Srebrenica, gde je na najužasniji i najmonstruozniji način u roku od nekoliko dana ubijeno oko 8.000 ljudi.

Kakav je cilj osporavanja i relativizacije genocida i kakve su posledice?

Posledice su da mi nikako ne prevazilazimo našu prošlost. Stalno nas nešto veže za nju i to u negativnom smislu. Ovde nema pomisli da bismo mogli da iznesemo činjenice i da pokažemo saosećanje, već stalno sami sebe držimo kao taoce, na čemu oni koji su odgovorni za zločine i političari profitiraju. Oni opstaju, imaju vlast i moć, a ne pada im na pamet da stave znak pitanja na navodni patriotizam.

Šta mislite o zahtevima da se preispita rad komisije Republike Srpske koja je utvrdila broj žrtava u Srebrenici?

Republika Srpska je izašla s tim važnim izveštajem o događajima u Srebrenici, ali on ni dan-danas nije prihvaćen od zvaničnika tako da nema nikakvog uticaja. Među njima verovatno vlada strah da ne izađe u javnost šta se u vezi sa Srebrenicom događalo u zvaničnim kanalima. Inače, u Srbiji ima puno onih koji su učestvovali u zločinu u Srebrenici, ali u tužilaštvu još nema predmeta o tom slučaju.

Gde vi vidite ulogu crkve u pomirenju?

Kod nas crkva ima uticaj kao da je reč o političkoj instituciji. Ponaša se, na primer, kao da je vlasnik čitavog pitanja koje se tiče Kosova. Kada se govori o samokritičkom preispitivanju institucija, onda to podrazumeva i preispitivanje odgovornosti. Znači, odgovornost policije, vojske i raznih službi koje su bile angažovane u ratu, ali i preispitivanje uloge crkve. Naravno, u crkvi ima i izuzetaka, mahom na lokalnom nivou i to se pamti, ali ponašanje crkve od početka 1991. godine je bilo vrlo sramno. Nikada do tada Pravoslavna crkva nije imala takvu bliskost sa kriminalom i ljudima koji su počinili zločine u ratovima na ovim prostorima.

Kako ocenjujete Dodikovu politiku i budućnost Republike Srpske?

Njegova politika je ucenjivačka, a nijedna ucenjivačka politika nije imala budućnost. Ja se samo pitam kada će se neko probuditi da postavi pitanje odnosa Republike Srbije prema Republici Srpskoj. Nadam se da će se shvatiti da je zapravo Republika Srpska platila cenu toga što se Srbija izvukla iz zločina presudom Međunarodnog suda. Inače, ja očekujem da će se u jednom trenutku stvoriti grupe mladih koji će postaviti pitanje tih entiteta. Šta znači Republika Srpska u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu. Ja verujem da će doći trenutak kada će pokret za Bosnu početi da uzima maha i kada će političari poput Dodika i onih koji ga iz Srbije podržavaju, biti dovedeni u situaciju u kojoj će videti da takva vrsta patriotizma više ne prolazi, nego da je pitanje države uvek bilo pitanje samo Bosne i Hercegovine. Pretnjama o izlasku na referendum niko ništa ne dobija, osim Dodika kojeg takve izjave održavaju na vlasti.

Da li političari, kada komentarišu presude u Hagu, umanjuju značaj kazni za zločine?

Oni misle da je Srbija dosta uradila time što je izručila neke generale. Takođe, smatraju da je Srbija već puno platila za svoju prošlost i da je sada dosta, da Srbiju više niko ne bi trebalo da proziva, te da niko više ništa od nje ne traži. Stavljanje tačke na prošlost vratiće se budućim generacijama. Nove generacije će postavljati pitanja o tome kako se to dogodilo da Srbija odjednom prestane da zahteva samokritičko preispitivanje. Nevladine organizacije su ipak manjina koja je viđena isto kao i u Miloševićevo vreme, kao strani plaćenici. Ono što je nekad proglašavano da je protiv srpstva, sad se tumači kao nešto što je protiv vlasti.

Izgleda da je nedopustivo biti protiv vlasti koja se predstavlja kao demokratska. Vlast odmah kreće u odmazdu tako što, na primer, sva sredstva koja stižu iz evropske zajednice za razne projekte i za pomoć civilnom društvu, deli bez uvida javnosti. Ta sredstva vlast čak deli nekim organizacijama koje su oformili pojedini ministri. Takođe, imamo i organizaciju gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa za koju se ne zna odakle joj novac. Zamislite samo političara koji stvara nevladinu organizaciju.

Ratko Mladić se smatra vezom između Srbije i genocida u Srebrenici. Da je on uhapšen, da li mislite da bi presuda Međunarodnog suda bila drugačija?

To je stvar spekulacija i to povlači za sobom još jedno pitanje – da li možda odsustvo hapšenja Mladića ima veze s mogućim iznošenjem novih podataka i činjenica pred sudom, i da li je Mladić možda bio pod kontrolom onih koji odlučuju o tome šta bi trebalo da se iznese ili ne. On sigurno ima svoju verziju ili svoje viđenje kako bi trebalo da se ponaša, jer je mnogo direktnije umešan u zločine. Njega sama presuda Međunarodnog suda proglašava najodgovornijim za genocid u Republici Srpskoj, jer je on taj koji je bio zapovednik. Teško je proceniti da li je odugovlačenje sa Mladićevim hapšenjem rezultat neke strategije, odluke delova tajnih službi, ili je pak Mladić, pomoću njemu odanih vojnika i para, još toliko moćan da može da odlaže hapšenje, da zastrašuje i da utiče na nečiju odluku da ga ne hapse.

www.borba.rs/content/view/7331/92/

Share