E novine: UBIJENI PO ČETVRTI PUT

Nema pravde za porodice otetih iz Sjeverina

UBIJENI PO ČETVRTI PUT

Nema priznanja za žrtve zločina u Sjeverinu ukoliko država ne isplati novčane nadoknade članovima njihovih porodica, izjavila je predsednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, na konferenciji za novinare koja je usledila nakon što je Prvi opštinski sud u Beogradu presudom od 2. aprila ove godine odbio tužbu za naknadu štete koju je FHP podneo protiv Republike Srbije u ime 25 članova porodica otetih iz Sjeverina

Pripremila: Lidija Franović

Kandićeva je i podsetila da je otmica i ubistvo Mehmeda Šeba, Zafera Hadžića, Meda Hadžića, Medredina Hodžića, Ramiza Begovića, Derviša Softića, Mithata Softića, Muja Alihodžića, Alije Mandala, Seada Pecikoze, Mustafe Bajramovića, Hajrudina Sajtarevića, Esada Džihića, Ramahudina Ćatovića, Idriza Gibovića i Mevlida Koldžića, čija tela do danas nisu pronađena, prvi slučaj teškog kršenja ljudskih prava Bošnjaka, građana Srbije.
Jedina “krivica” ovih ljudi bila je što su bili nesrpske nacionalnosti i nalazili se 22.oktobra 1992. u Raketinom autobusu na liniji Rudo-Priboj, koji je zaustavljen u mestu Mioče na teritoriji Bosne i Hercegovine. Njih su nakon legitimisanja iz vozila izveli pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čijem čelu je bio Milan Lukić iz Višegrada, odveli ih u višegradski hotel Vilina Vlas, gde su ih brutalno zlostavljali a zatim postreljali na obali reke Drine.
Okružni sud u Beogradu, kojim je predsedavala sudija Nata Mesarović, osudio je zbog ovog zločina 29. septembra 2003. na 20 godina zatvora Milana Lukića (Haški sud ga tereti i za zločine u Višegradu) i Olivera Krsmanovića, Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića na 15 godina. Presudu Okružnog suda u Beogradu, kojom su osuđeni označeni kao pripadnici Osvetnika, iako su mnogi dokazi ukazivali na to da je ova formacija delovala u sastavu Vojske Republike Srpske, je 18. maja 2006. potvrdio i Vrhovni sud u Beogradu.
Fond za humanitarno pravo podneo je 26. juna 2007. tužbu protiv Republike Srbije sa zahtevom da se isplati odšteta porodicama otetih meštana Sjeverina, jer je država bila u obavezi da im obezbedi bezbednost na putu do posla ili da zabrani saobraćanje ove autobuske linije. Međutim, Prvi opštinski sud u Beogradu prihvatio je mišljenje republičkog javnog pravobranilaštva da MUP Srbije nije prema važećim zakonima bio u obavezi da ukine autobuski prevoz preko nebezbedne teritorije ili obezbedi zaštitu putnicima. FHP je u tužbi ukazao i na veliku odgovornost MUP-a Srbije i Ministarstva odbrane u finansiranju Vojske Republike Srpske tokom rata u BiH. FHP je predočio i žalbu Slobodana Miloševića na rešenje o istrazi u predmetu koji je vođen pred Okružnim sudom u Beogradu u kojoj piše:“Što se tiče sredstava trošenih za oružje, oružje, municiju i ostale potrebe Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, ti se izdaci nisu mogli iz razloga državnih interesa, kao državna tajna prikazivati u Zakonu u budžetu, koji je javni dokument…, kao što se nije objavljivao ni sve šta je išlo za Vojsku Republike Srpske”.
Iako su oteti bili građani Srbije, članovi njihovih porodica, među kojima je bilo dece, nemaju nikakvo pravo na odštetu prema važećim zakonima jer država 16 Sjeverinaca ne smatra žrtvama. Dževad Koldžić, koji je u vreme otmice svog oca Mevlida bio maloletan, posvedočio je kako je Opština Priboj tražila kao uslov za davanje pomoći proglašenje smrti prirodnim putem, na šta porodica nikada nije pristala.
“Ovo je njihovo četvrto pogubljenje”, izjavio je Behudin Hodžić, podsećajući na suđenja u Okružnom sudu u Beogradu i Vrhovnom sudu Srbije. On je dodao da je osećaj posle ovakve odluke Prvog opštinskog suda u Beogradu vrlo mučan. Sandru Orlović iz Fonda za humanitarno pravo porazila je činjenica da su porodice otetih iz Sjeverina rekle da ova presuda i nije neko iznenađenje za njih.
Sandra Orlović je istakla i da je pre otmice, 26. avgusta 1992, u centru Sjeverina pucnjem u čelo likvidiran Ramo Berba, samo zbog toga što je Bošnjak, a da je 21. oktobra iste godine kidnapovan Sabahudin Ćatović ispred svoje kuće u tom mestu i da mu se otad gubi svaki trag.

Share