E-Novine: Otkriti istinu o beogradskoj industriji smrti

Izvor: E-Novine

Uvijek krvavi kusur plati Bosna * Srebrenica je danas skoro mrtav grad; ništa nije obnovljeno, pokrenuto, tamo žive samo oni koji moraju * Vjerujem da će i suđenje Momčilu Perišiću pokazati direktno učešće Srbije u ratu, da je zločin u Srebrenici finansiran, logistički pripreman u Beogradu * Najstrašnije su sekundarne grobnice * Živjeti u Sarajevu pod bombama: Ako si fina duša i hoćeš nešto da jedeš, ne moraš založiti knjige ili časopis, lijepo gori itison, a od cipele se može skuhat’ dobar grah

Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, zalaže se za formiranje regionalne komisije za ispitivanje ratnih zločina. Zbog toga je u Beogradu je na okruglom stolu „Evropske integracije i tranziciona pravda – retributivna i restorativna pravda” podržao inicijativu za formiranje komisije koja bi na sveobuhvatan način istraživala ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (REKOM). U razgovoru za e-Novine govori o mogućnosti da se ovakva komisija formira i potrebi da se podseća na prošlost. Ima sarajevsko, ali i novije, srebreničko, iskustvo.

„REKOM ima šansu i takvu komisiju treba osnovati, ako ni zbog čega drugog, zbog Bosne i Hercegovine koja je stalno bila žrtva ratova. Bosna i Hercegovina je izuzetak u odnosu na druge bivše jugoslovenske republike, jer ima razne egzotične kuriozitete, kao što su tri konstitutivna naroda, što nema niko na svijetu. Ona je zaista složena država, multietnička, multikulturna, multireligijska, sa poprilično neugaslim pretenzijama susjednih država. Od specijalnih odnosa Republike Srpske sa Srbijom do Hrvatske sa neumrlom Herceg-Bosnom. Učestvovanje oružanih snaga tih susjednih država traži regionalni pristup ratnim zločinima. Ništa drugo nije moguće ustanoviti, širimo taj krug na Kosovo i Crnu Goru, a vjerovatno i na Sloveniju, gdje je sve počelo malo operetno i brzo završeno, na čemu im zavidim, a sretan sam zbog njih. Šalim se, naravno, ali ne treba zaboraviti ni Makedoniju, nije baš da i tamo nije bilo ništa. Živjeli smo u državi koja se krvavo raspala, a mogu da kažem i nešto što se može smatrati mazohističkim lokalpatriotizmom. U ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, kao i u Drugom svjetskom ratu, uvijek krvavi kusur plati Bosna. Eto, rat je počeo u Sloveniji, eksportovan je u Hrvatsku, a onda u Bosnu i Hercegovinu „kako treba”, masovno i krvavo. Evo, sedam ofanziva je bilo u Drugom svjetskom ratu, mi bili na to ponosni. Narod ginuo, nisu, naravno ginuli samo Bosanci, ginule su i proleterske jedinice iz Srbije, ginuli Dalmatinci, druga vremena, druge ideje”, kaže Zdravko Grebo.

On ističe da se u Beogradu neke dileme u vezi sa formiranjem komisije otklonjene.

„Ni danas nismo sve dogovorili, ali važno je da smo na četvrtom ovakvom skupu, ne računajući radionice, otklonili dilemu da li formirati ovakvu komisiju. Sada raspravljamo samo o modalitetima, konzorciju, lobiranju i vlastima.”

* U kontekstu formiranja komisije za istraživanje ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, nezaobilazno je pitanje dokazanog genocida – Srebrenica?

Srebrenica je teško, kompleksno pitanje, presuda Međunarodnog suda pravde je takva da je naš kolega Žarko Puhovski rekao da se radi o „opštinskom genocidu”; to je osnov za sumnju – kako genocid u malom, da kažem to cinično, parcijalni genocid (sada je u optužnici protiv Karadžića to prošireno). Dakle država Srbija i Crna Gora je proglašena krivom zbog nesprečavanja, a ne za pomaganje i organizovanje. Ljudi u Bosni su to doživjeli sa puno gorčine, jer istina nije utvrđena, bez obzira na to da li bi bila na jednu ili drugu stranu. Ljudi se nadaju da će se, ako bude sreće, papirima koji su bili u suđenju Slobodanu Miloševiću, kao i u spisima u procesima protiv Jovice Stanišića i Momčila Perišića, pokazati da je Jugoslavija bila umješana u sve što skupa nazivamo genocidom u Srebrenici. Možda je u tom slučaju prisutno dvostruko procjenjivanje. Srebrenica je simbol, riječ je o najvećem ratnom zločinu nakon Drugog svjetskog rata. To što je ona dejtonskom kartografijom ostala u Republici Srpskoj izaziva dodatnu frustraciju. Međunarodna zajednica je uložila veliki novac u projekat Srebrenica – a rezultati se ne vide. To izaziva frustracije i nezadovoljstvo je tim veće. Bojim se da ne pretjeram, ali Srebrenica je danas skoro mrtav grad; ništa nije obnovljeno, pokrenuto, tamo žive samo oni koji moraju.

* Postoje li bilo kakve šanse da se nešto pokrene, da dođe do dijaloga?

 

Moj fakultet je otvorio Odjeljenje u Srebrenici, što je jedan od veselijih momenata ove priče. Srebrenica i prije raspada Jugoslavije nije bila veliki grad, sada ima oko 11 hiljada stanovnika. A ta prva generacija, što se nije desilo nigdje u Bosni i Hercegovini, mislim da je bilo oko 150 studenata, imala je omjer 60 odsto Bošnjaka i 40 odsto Srba. Jer, u Sarajevu su Bošnjaci, u zapadnom Mostaru Hrvati, u Banjaluci Srbi. I ovaj omjer u Srebrenici je dobar znak. Osnovali smo nevladinu organizaciju Narodni univerzitet Podrinja sa sjedištem u Srebrenici, sa idejom da se pomogne tom gradu. Sakupili smo, recimo, na hiljade knjiga, obučili bibliotekare, organizovali okrugle stolove. To radim i za to mi nije potreban nikakav publicitet, radim s ljudima, imamo članove i iz Beograda.

* Da li ste videli istinski dokaz da država Srbija želi da prizna ono što se dogodilo u Srebrenici?

Naravno da nisam. Pitanje je šta da prizna, projekat Velika Srbija, program RAM, direktnu vezu sa zločinima u Srebrenici… Tadić je rekao da je u Srebrenici bio veliki zločin, a sledećeg dana u Bratuncu je rekao, takođe, veliki zločin.

* Da li je reč o relativizaciji zločina u Srebrenici i u opsadi Sarajeva iza kojih stoji zvanični Beograd?

Teška je to priča. Znamo da je iz Beograda stiglo naređenje da svi Srbi, oficiri JNA porijeklom iz Bosne, pređu u Vojsku Republike Srpske. Time se formalno htjelo reći da Srbija s tim ratom nema ništa. Međutim, u svim dokumentima vidimo direktno učešće Generalštaba iz Beograda i Nacionalnog savjeta obrane. I vjerujem da će i suđenje Perišiću pokazati direktno učešće Srbije, priznati da je zločin finansiran, logistički pripreman u Beogradu. Pa Ratko Mladić je bio na platnom spisku Beograda. Koji još dokaz treba u gomili dokaza koji se mogu tretirati kao nepobitne činjenice? Činjenice govore da je politički i vojni vrh Srbije i tadašnje Jugoslavije bio umiješan u zločin u Srebrenici. Vidi se jasno i učešće Užičkog korpusa. I ono što je strašnije od strašnijeg su sekundarne grobnice. Jednom su ljude pokopali, pa su ih onda raspadnute, iskasapljene, nosili u druge grobnice. Ispostavlja se da je to bila industrija, jer to Mladić nije mogao sam da uradi. Dakle, ako je postojala logistička podrška Beograda u tenkovima, teškoj artiljeriji, u gorivu, za šta postoje dokazi, onda je to značajno učešće. U jednom strašnom, strašnom masovnom zločinu.

* Prošlo je gotovo 17 godina od početka opsade Sarajeva, Sarajevo danas?

Pa, eto, ima struje, vode, ima samoposluga, može da se kupuje. Sarajevo je danas grad koji je uglavnom obnovljen; tu i tamo se vide tragovi razaranja koje je bilo enormno, te četiri godine su bile strašne.

* Šta vam je prva asocijacija na opsadu Sarajeva?

Mučni razgovori sa „dijasporcima”, o tome kome je bilo teže, nama koji smo ostali ili njima koji su otišli. Ima ih još, uđeš u stan, pritisneš prekidač i vidiš – gori sijalica, ima svjetla, nije svijeća, nije žižak. Ako si fina duša i hoćeš nešto da jedeš, ne moraš založiti knjige ili časopis, lijepo gori itison, a od cipele se može skuhat’ dobar grah. Ne volim takmičenje u patnji, sad, kome je bilo lakše, kome teže, daj bože da nikom nije bilo teško, ali svakom je bilo. Moj krajnji argument, posljednja mera je to da li se ujutru umivaš, ako uopšte ima vode, sa dvije ruke, ili s jednom, jer sipaš iz nekog kanistera. Svakom ko se umiva sa dvije ruke bilo je bolje. A onda pita od žare, burek od neke smrdljive tunjevine, što je bila poslastica. Pa neki „nakarel”, neka smrdljiva konzerva… Imao sam malog psa koji je to odbijao da jede, a ljudi su jeli i bili presretni što imaju to. Mi smo se kao djeca igrali sa sličicama fudbalera, a djeca u mom neboderu su se igrala skupljanja gelera. Ima sivih, srebrnih, zlatnih… A na kraju rata smo dobijali neke velike limenke keksa. I onda je novija igra bila Ko ima stariji keks, bilo ih je iz ’42, ’53,’ 61…

Share