Postupak za ostvarivanje prava na reparacije – slučaj Logori za Hrvate u Vojvodini – svedočenje žrtava Gerde Barne, Ane Ravnjak Skaramuce i Mande Patko

Izveštaj sa suđenja – 4. februar 2009.

Pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu, 1. februara 2009. godine održano je ročište po tužbi za naknadu štete koju je FHP 20. novembra 2007. godine podneo protiv Republike Srbije u ime dvanaest bivših logoraša logora Begejci i Sremska Mitrovica [Vojvodini], zbog odgovornosti države za nezakonit pritvor i torturu koju su nad njima izvršili pripadnici JNA i MUP-a Republike Srbije. Na ročištu su saslušane bivše logorašice Gerda Barna, Ana Ravnjak Skaramuca i Manda Patko.

Gerda Barna je rekla da je 1991. godine živela u Vukovaru i da je radila u preduzeću Velepromet kao šef računovodstva. Grad je pao 8. novembra 1991. godine i tada je, nakon dužeg boravka u podrumu, u pratnji pripadnika JNA odvedena sa većom grupom ljudi do jedne škole. Tu prenoćili a odatle su je sproveli do fabričkog kruga Veleprometa. Sutradan je njih 13 autobusima u pratnji vojske prebačeno preko Šida u logor u Begejcima.

Logor je bio smešten u jednoj farmi ovaca. Tamo je među zarobljenicima prepoznala više svojih kolega iz Veleprometa. Okolo su bili čuvari u uniformama JNA. Oko logora je bila žičana ograda sa stražarima. Uslovi u logoru si bili užasni. Spavala je na betonu pokrivenom slamom, muškarci i žene nisu bili odvojeni. Hala u kojoj su svi spavali nije imala prirodno svetlo. Bilo je vrlo tesno i svi su spavali naslagani ”kao sardine”. Na sebi je imala samo jedan par odeće, onaj u kome je došla iz Vukovara. Toaleti su bili poljski i prljavi. Higijenski uslovi su bili jako loši. Za sve vreme boravka u logoru, samo je jednom prilikom sa ostalim ženama odvedena u Zrenjanin na kupanje. Žene su imale posebnih potreba za pranjem ali im nije bilo dozvoljeno da se još neki put operu. Vodom za piće su se snabdevali sa jedne česme u samom logoru, a ta česma se često ledila od mraza, pa često nije ni bilo vode. Hrana je bila loša. Od dolaska u logor do njegovog napuštanja, izgubila je 15 kilograma težine. Što se tretmana tiče, logoraši su svako jutro morali da ustaju rano na dizanje zastave i da pevaju jugoslovensku himnu. Nju nisu tukli, ali su je tri puta vodili na ispitivanje kod nekih oficira, verovatno zbog toga što je bila zaposlena u Veleprometu. U logoru je provela mesec dana,  Razmenjena je 10. decembra 1991. godine u Bosanskom Šamcu, uz posredovanje Međunarodnog Crvenog krsta (MKCK).

U logoru je nije zadobila fizičke povrede ali kao zbog boravka u logoru ima mnogo zdravstvenih problema, visokog krvnog pritiska, srčanih smetnji i psihičkih problema, zbog čega godinama posećuje psihijatra i prima terapiju. Pre boravka u logoru, bila je potpuno zdrava i nikada pre logora nije bila na bolovanju, za celi radni vek. Leči se i kod psihijatra više godina unazad i primenjuje terapiju.

Ana Ravnjak Skaramuca je rekla do je 1991. godine živela u Vukovaru i kao većina stanovnika krila se u podrumu od granatiranja. JNA ih je 10. novembra izvela iz podruma i odvela u jednu obližnju školu. U toj školi je na kratko saslušao neki vojnik o tome gde je boravila tokom borbi za grad. Istog dana, zajedno sa jednom grupom ljudi, sprovedena je u fabrički krug Veleprometa. Tamo je videla mnogo Vukovaraca koje ”neki ljudi snimaju kamerom”. Popodne istog dana, autobusom je odvežena u logor u Begejcima. Sa njom je bilo još ljudi iz Vukovara i niko od njih nije znao kuda ih vojnici voze. Vojska je bila u pratnji svih autobusa.

U ogoru su uslovi bili veoma teški. Higijena je bila jako loša. Seća se da je 500 ljudi pilo vodu iz jednog bureta iz iste posude. Hrana koja im je stizala iz Zrenjanina, bila je oskudna. Seća se da je oficir Živančević bio vrlo korektan prema logorašima. Teško je podnosila te uslove jer je tada imala 61 godinu. U logoru je provela mesec dana i razmenjena je 10. decembra 1991. godine u Bosanskom Šamcu. Na razmeni je bilo 11 autobusa sa logorašima. Posle Bosanskog Šamca, otišla je za Zagreb. Od boravka u logoru, obolela je od dijabetesa i bronhitisa i amputirana su joj dva nožna prsta, verovatno od smrzotina u logoru. Psihički se i dalje leči od traume koju je preživela boraveći u logoru. Malo spava, ima košmarne snove i često ima strahove od ponavljanja događaja iz logora.

Manda Patko je rekla da je tokom opsade grada boravila u podrumu sa suprugom i svekrvom, dok su joj deca preko kukuruzišta pobegla iz grada pet dana pred njegov pad. Kada je nakon pada Vukovara izašla iz podruma, vojnici su je propitivali šta je radila u podrumu i pritom su joj vređali decu, da bi potom u pratnji vojske bila odvedena u jednu obližnju školu. Tamo je videla kako vojnici maltretiraju njenog supruga. Pretresali su ga i ”skinuli do donjeg veša” a zatim su ih neki od rezervista postrojili uza zid i repetirali su puške u njih s namerom da ih streljaju. Tada se pojavio jedan oficir JNA i oterao rezerviste a nju, njenog muža i svekrvu odveo u Velepromet. Na putu do Veleprometa, jedan vojnik ju je gurao kundakom napred do kola kojima su otišli u Velepromet.

U Veleprometu je provela tri dana u jednoj baraci sa još 34 ljudi. Tu je bilo i muškaraca i žena različite dobi a bilo je i ranjenika. U Veleprometu su dugo ispitivali njenog supruga. U nedelju 11. novembra, vojnici su je prozvali nju i njenu svekrvu i sproveli do autobusa. Njen suprug je iste večeri izveden iz Veleprometa oko 18:30 i od tada do danas se vodi kao nestao. Uveče su krenuli u Begejce. Prenoćili su Šidu i sutradan su nastavili put. Autobusi su bili u pratnji vojnika JNA. Zastali su na kratko u Bečeju, gde su iz autobusa izašle majke s decom i starije osobe, među kojima je bila i njena svekrva.

U logoru u Begejcima je bila je zatvorena mesec dana. Stražari su se prema njoj ophodili korektno. Prilikom dolaska u logor, videla je bodljikavu žicu i službene pse. Stražari su halu u kojoj je boravila zvali ”Marakana”. Autobus u kojem je bila se zaglavio, pa su u njegovom izvlačenju pomogli već pristigli logoraši. Bila je u čudu, nije mogla da shvati da se sve ovo događa na pragu 21. veka. Prvo su ispitivali muškarce a potom su ispitivane i žene. Videla je kako stražari tuku zarobljenike. Često su to radila tri stražara tako što bi jedan tukao a ostala dvojica držala logoraša.

Međunarodni Crveni krst (MKCK) je došao u logor već prvog dana i popisao sve logoraše. Razmenjena je 10 ili 11.novembra 1991. godine u Bosanskom Šamcu. Nije imala nikave fizičke povrede ali od tada oseća ”jake psihičke traume”. Pojačano se znoji, malo spava i često je nervozna. Ima povišen krvni pritisak i pesak u bubregu a pre boravka u logoru nije imala većih zdravstvenih problema. Leči se uzimajući terapiju koju su joj propisali psihijatar i internista.

Sledeće ročište je zakazano za 1.april 2009. godine u 9:15.

Share