Suđenje Bobanu Šimšiću za zločine u Višegradu

OPTUŽNICA
BOSNA I HERCEGOVINA
TUŽILAŠTVO – TUŽITELJSTVO BOSNE I HERCEGOVINE
S A R A J E V O
Broj: KT- RZ-2/05
Sarajevo, 28.06.2005.godine

S U D U
BOSNE I HERCEGOVINE

– sudiji za prethodno saslušanje –

Na osnovu člana 35. stav 2. tačka h) i člana 226. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH, p o d i ž e m

O P T U Ž N I C U

PROTIV:

ŠIMŠIĆ BOBANA, sin Slobodana i majke Jelene, rođene Mosić, rođen u Višegradu 17.12.1967.godine, stalno nastanjen u selu Žlijeb broj 35, opština Višegrad, Srbin, po zanimanju policajac, završio srednju školu – bravar, oženjen, dvoje malodobne djece, odslužio bivšu JNA 1986. godine u Štipu, vodi se u vojnoj evidenciji vojni odsjek Višegrad, nije odlikovan, lošeg imovnog stanja, neosuđivan,državljanin  BiH, JMBG 1712967133647,nalazi se u pritvoru u KPZ Kula koji pritvor ističe 24.07.2005.godine,

 

zbog postojanja osnovane sumnje da je:

U vrijeme širokog i sistematičnog napada srpske vojske i policije, paravojnih srpskih formacija, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Višegrad, u periodu od aprila do jula 1992.godine, pomagao i vršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj osnovi i to ubistvima, prisilnim preseljavanjem stanovništva, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestankom osoba, premlaćivanjem, ponižavanjem s namjerom nanošenja velike patnje i ozbiljne fizičke i psihičke povrede, oduzimanjem i uništavanjem imovine, tako što je:

1.a) Sredinom maja 1992. godine zajedno u grupi od više srpskih vojnika naoružanih puškama došli u selo Žlijeb u opštini Višegrad,u kome su zatekli civile Ahmetagić Nailu, Karišik Džemaila i tri nepokretne stare žene, koji se nisu uspjeli do toga momenta sakriti, pa ih  provocirali i maltretirali, a zatim udarali nogama i šakama po svim dijelovima tijela pokušavajući na taj način iznuditi od njih informaciju o mjestu gdje se sakrilo ostalo bošnjačko stanovništvo iz sela;

1.b) Dana 17.06.1992.godine zajedno, u grupi sa više pripadnika srpske vojske i policije, naoružanih puškama, učestvovao u napadu i protivzakonitom hapšenju više desetina civila iz sela Žlijeb, među kojima žene, djecu i muškarce i njihovom zatvaranju, tako što su predhodno pucali iz pušaka po kućama Bošnjaka, a zatim im naredili da napuste svoje kuće i imovinu i okupe se na lokalitet Carina, a zatim ih nagurali na kamione, kojim su ih odvezli i zatvorili u prostorije Vatrogasnog doma u  Višegradu;

2. Dana 18.06.1992.godine oko 10,00 sati zajedno, u grupi sa više pripadnika srpske vojske i policije naoružanih puškama učestvovao u napadu na selo Kuka u opštini Višegrad, hapšenju i protivzakonitom zatvaranju više desetina civila Bošnjaka, među kojima žene, djeca i muškarci, tako što su iz pušaka iznenada otvorili vatru po bošnjačkim kućama, zapalili stambene i privredne objekte Bošnjaka, ubili Karišik Omera i Šabanović Redžu nakon što su ih prethodno pretukli, a u toku napada ubili Karišik Mirsada zvanog “Kemo”, a sve stanovnike sela Kuka odveli i zatvorili u prostorije Osnovne škole “Hasan Veletovac” u Višegradu;

3. Dana 25.07.1992.godine zajedno u grupi od oko deset pripadnika srpske vojske i policije učestvovao u napadu na selo Velji Lug u opštini Višegrad i u tom napadu naoružani puškama ubili Ahmetspahić Medihu, Ahmetspahić Amelu, Ahmetspahić Raziju, Sućeska Fatu, Aljić Safeta, Ahmetspahić Latifu, Memišević Smailu, kuće i privredne objekte Bošnjaka zapalili, a više desetina civila Bošnjaka među kojima žene, djecu i muškarce odveli i protivzakonito zatvorili u prostorije  Osnovne škole Hasan Veletovac u Višegradu;

4.a) Neutvrđenog datuma u drugoj polovini juna mjeseca 1992.godine, iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni civili Bošnjaci u Vatrogasnom domu u Višegradu, izveo pet djevojaka i pet mlađih žena, među kojima i H.H. i odveo ih u susjednu prostoriju, a zatim zajedno sa dvojicom srpskih vojnika prethodno udarao pendrekom i nogama, a zatim nakon što su sve djevojke i žene po njegovoj naredbi skinule do gola, silovali ih naizmjenično, što je trajalo dva do tri sata i tom prilikom H.H. je zadobila povrede po glavi u vidu krvnih podliva i čvoruga kao i povrede genitalija u vidu krvarenja;

4.b) Dana 18.06.1992.godine zajedno u grupi sa više pripadnika srpske vojske i policije učestvovao u prisilnom oduzimanju novca i zlatnog nakita od više stotina zatvorenih civila Bošnjaka u prostorijama Vatrogasnog doma Višegrad i tom prilikom vršili pretres civila naređujući im da se skidaju do gola;

4.c) Dana 18.06.1992.godine zajedno sa Lukić Milanom, u Vatrogasnom domu u Višegradu, iz prostorije u kojoj su prethodno bili protivzakonito zatvoreni, izdvojili civile Bošnjake: Gluščević Muju, Gluščević Hasana, Gluščević Hasiba, Agić Mehu, Agić Emina, Softić Mehu, Softić Samira, Šabanović Mustafu, Nuhanović Avdiju, Hodžić Seada, Kozić Adema, Hodžić Dželala, Hodžić Dževada, Sućeska Salku, Bulatović Husu, Vilić Huseina, Kešmer Hameda, Kešmer Ibrahima,a zatim odveli nedaleko od zgrade Vatrogasnog doma gdje su ih udarali, a potom kamionom odvezli na lokalitet banja Vilina Vlas, odakle je Joksimović Miloje odvojio najmanje sedam muškaraca i to: Agić Mehu, Softić Mehu, Softić Samira, Kešmer Hameda, Kešmer Ibrahima, Gluščević Muju, Gluščević Hasana, koje je optuženi Šimšić Boban odvodio po trojicu do rijeke Drine koja protiče u neposrednoj blizini toga mjesta i naređivao im da zagaze do pojasa u vodu, a zatim sa još dvojicom neidentifikovanih srpskih vojnika pucajući iz pušaka lišili života;

5. U drugoj polovini juna mjeseca 1992.godine vršeći dužnost stražara koji je obezbjeđivao zatvorene civile Bošnjake u prostorijama zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac u Višegradu, njih više stotina, među kojima žene, djecu i muškarce, sam i zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske, policije i paravojnih formacija učestvovao u ubistvima, mučenjima, nanošenju teških povreda tijela i psihičkih patnji, oduzimanju privatne imovine, prisiljavanju na seksualni odnos djevojaka i mlađih žena, tako što je:

5.a) U noći 28.06.1992.godine zajedno sa Lukić Milanom usmrtili Šabanović Ibru, civila Bošnjaka kojega su iz velike prostorije u kojoj je bio protivzakonito zatvoren sa ostalim civilima izveli u hodnik, a zatim ga Milan Lukić nožem zaklao, dok ga je Šimšić Boban držao za glavu, a zatim njegovu odsječenu glavu ubacili među ostale zatvorene civile;

5.b) Neutvrđenog datuma u drugoj polovini juna mjeseca 1992. godine iz prostorija Osnovne škole Hasan Veletovac u Višegradu u kojoj su bili zatvoreni civili, zajedno sa Milanom Lukićem, odvojili zatvorene civile Bošnjake i to: Bulatović Ismeta, Poljo Šemsu, Smajić Eniza, Žunić Salema, Karahodžić Rasima, Poljo Jusufa, Mehmeda Memića i odveli ih iz škole od kada im se gubi svaki trag;

5.c) Neutvrđenog datuma u drugoj polovini juna mjeseca 1992. godine u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac gdje su civili Bošnjaci bili zatvoreni, ušao zajedno sa više pripadnika srpske vojske i izdvojili Hadžić Hameda kojega su premlatili udarajući ga nogama i gazeći po njegovom tijelu dok je ležao na podu, da bi pritrčala Hadžić Haša, supruga Hameda, kako bi zamolila da ga ne zlostavljaju jer je srčani bolesnik, na što je optuženi zamahnuo rukom i snažno udario Hašu Hodžić po licu slomivši joj vilicu, usljed čega se ova zateturala i pala na pod, pa kad je optuženi vidio da se podiže sa poda pritrčao je i uhvatio Hašu za pletenice kose i podigao od poda i tako je odgurao u prostoriju među zatvorene civile, a zatim je udario nogom obuvenom u vojničku čizmu ispod koljena, usljed čega je Haša ponovo pala na pod, a zatim je nastavio udarati nogama po cijelom tijelu, a najviše u predjelu rebara sa strane šutajući je i vukući po zatvorskoj prostoriji, a zatim su joj Mitar Vasiljević i optuženi Šimšić Boban naredili da se skine gola pred svim prisutnim zatvorenicima i tako golu je nastavili tući i kad je ova žena počela gubiti svijest posipali je vodom;

5.d) Neutvrđenog datuma u junu mjesecu 1992.godine u prostorijama Osnovne škole Hasan Veletovac, nakon što je optuženi zajedno sa grupom pripadnika srpske vojske odveo mldb. djevojku H.S. iz prostorije u kojoj su civili bili zatvoreni, koja se uspjela osloboditi bjekstvom, odmah nakon toga su izdvojili njenu majku H.R. i na hodniku je jedan od vojnika iz grupe, držeći objema rukama njenu podužu kosu, podigao od tla i njeno tijelo okrenuo nekoliko puta počupavši joj tako veći dio kose, pa počeo tući po glavi, prsima, nogama i leđima govoreći “Što si S. rekla da bježi od nas”, a zatim je uveo u prostoriju zajedno sa optuženim i rekao “Sad ćemo vam srca vaditi i peći na ovim pločama” pokazujući na uključene i užarene ploče na električnom štednjaku, a optuženi je kroz smijeh govorio “Sad ćete se najesti”, a zatim je ponovo nepoznati vojnik udarao i tom prilikom joj slomio nos izazavši jako krvarenje pokušavajući da joj polomi ruke, a zatim je obojica silovali;

5.e) Tokom druge polovine juna mjeseca 1992. godine svakodnevno u noćnim satima optuženi izdvajao djevojke i mlađe žene koje su bile protivzakonito zatvorene u prostorijama Osnovne škole Hasan Veletovac i odvodio ih kako bi ih sam i zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske silovao ili ih odvodio radi podvođenja drugim pripadnicima srpske vojske i pri tome ih premlaćivao i ponižavao, pa na taj način učestvovao u višestrukim silovanjima, premlaćivanjima i ponižavanjima više ženskih osoba među kojima: H.L., Š.F.,  A.N., N.A., H.R., H., M.Z., U.M., H.A.;

5.f)  U junu mjesecu 1992. godine prilikom zatvaranja civila u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac, optuženi je zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske i policije učestvovao u prisilnom oduzimanju novca i zlatnog nakita od više stotina zatvorenih civila Bošnjaka i tom prilikom vršili pretres civila naređujući im da se skidaju do gola, te iznuđivali novac od zatvorenih civila tako što bi izveli grupu muškaraca zatvorenika iz zatvorske prostorije i kao protunaknadu da ih vrate žive tražili da im njihove supruge i majke sakupe novac za otkup;

5.g) Tokom boravka u prostorijama zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac u drugoj polovini mjeseca juna 1992.godine optuženi je sa drugim pripadnicima srpske vojske i policije učestvovao u premlaćivanju protivzakonito zatvorenih civila Bošnjaka tako što bi izdvajali grupu od oko dvadeset zatvorenika, među kojima: Hurem Ramu, Hadžić Ibrišima, Hadžić Amera, Ferić Avdu, Smajić Mustafu, Ramić Naila, kojima bi naređivali da drvenim štilom (drveni nasad za krampu) udaraju jedan drugog po svim dijelovima tijela, usljed čega su mnogi od njih padali na tlo, a od svih zatvorenika posebno su svake noći premlaćivali Ramić Naila, kojega su prvog dana kada je zatvoren postavili ispod koša kada je grupa srpskih vojnika među kojima i optuženi igrala košarku, pa su košarkaškom loptom naizmjenično gađali koš i Naila u glavu i to jakim udarcima usljed čega je oštećeni Nail padao u nesvijesno stanje, da bi jedne od narednih večeri optuženi zajedno sa još nekoliko nepoznatih srpskih vojnika izveli iz zatvorske prostorije Ramić Naila i još četvoricu zatvorenika kada su ih u drugoj prostoriji premlatili udarajući ih šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, kundacima pušaka po glavi, leđima i čupali kosu, usljed čega je Nail izgubio svijest, a od udaraca u predjelu očiju njegove oči su bile potpuno zatvorene; prilikom pretresa i oduzimanja novca od Spahić Mehmeda optuženi je istog premlatio tako što ga je više puta kundakom puške udarao u prsa, glavu i od zada između plećki, usljed čega se nije mogao sam kretati tako da su ga neki zatvorenici nosili na rukama u povratku u zatvorsku prostoriju;

5.h) U noći 28.06.1992.godine optuženi je ušao u prostoriju gdje su civili bili zatvoreni i izabrao oko dvadeset muškaraca i naredio im da pođu u drugu prostoriju gdje ih je sa grupom srpskih vojnika odmah počeo mlatiti i to: Poljo Jusufa, Bajramović Mehmeda, Hurem Ramu, Hadžić Hameda, Hadžić Ibrišima, Aljić Avdu, Ferić Avdu, Alijašević Abida, Memić Ibru, Ramić Naila, Šabanović Ibru, kada je optuženi zatvoreniku Bajramović Mehmedu odsjekao jezik izazivajući mu jako krvarenje, a zatim ga odveo iz zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac od kada mu se gubi svaki trag, a kada je sutradan Mehmedova supruga pitala optuženog da joj kaže šta je bilo sa njenim suprugom istoj je opsovao “balijsku majku” i udario šamar toliko jak da je sa djetetom pala na tlo nalazeći se usljed toga u polusvjesnom stanju;


d a k l e,

radnjama opisanim u tačkama pod 1.a), 1.b), 2., 3., 4a), 4.b), 4.c), 5.a), 5.b), 5.c), 5.d), 5.e), 5.f), 5.g) i 5.h) ove optužnice, kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva, znajući za takav napad, izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi u vezi sa ubistvom, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestankom osoba, nanošenjem ozbiljnih fizičkih i psihičkih povreda,

čime bi učinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz čl. 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo),

d) prisilno preseljenje stanovništva,

e)zatvaranje,

f) mučenje,

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili  tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili sa njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje),

i) prisilni nestanak osoba,

k) druga nečovječna djela slične prirode učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja (pljačkanje imovine stanovništva, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama), a sve u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Prijedlog dokaza:

I Saslušanje u svojstvu svjedoka:

1. Ahmetspahić Almasa

2. Ahmetspahić Hamdo

3. Ahmetspahić Salim

4. Aljić Almir

5. Agić Hatidža

6. Agić Ibrumša

7. Ahmetagić Naila

8. Bajramović Hasena

9. Bulatović Rusmira

10. Čakić Fehima

11. Gluščević Cura

12. Gluščević Vasvija

13. Hadžić Haša

14. H.L.

15. Hodžić Hedija

16. Hurem Razija zv. Šuhra

17. Kapetanović Hajra

18. Kapetanović Timka

19. Karišik Ahmo

20. Memić Ibro

21. Poljo Fatima

22. Ramić Nail

23. Spahić Kada

24. Šabanović Fata

25. Šabanović Sajma

26. Šehić Ševka

27. U.M.

II Iznošenje dokaza:

1. Čitanje iskaza svjedoka Gluščević Munibe, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 27.01.2005.godine, (umrla)

2. Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Šimšić Bobana, Kantonalno tužilaštvo Goražde KT-13/02 od 03.02.2005.godine,

3. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-364/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Gluščević Mujo),

4. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-358/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Kešmer Ibrahim),

5. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-357/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Kešmer Hamed),

6. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-332/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Softić Samir),

7. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-367/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Agić Emin),

8. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-347/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Gluščević Hasib),

9. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-448/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Hodžić Sead),

10. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-335/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Bulatović Huso),

11. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-334/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Hodžić Dželal),

12. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-456/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem,

13. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-493/00 sa fotodokumentacijom i obdukcijskim izvještajem (Gluščević Hasan),

14. Izvještaji o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP – Sarajevo (odnosi se na dokaze pod rednim brojem 4-10), šest (6) izvještaja,

15. Izvještaj o kazni Policijska stanica Višegrad broj: 13-1-11/02-234-60/05 od 06.06.2005.godine,

16. Zapisnik o uviđaju Kantonalni sud Goražde broj: Kri-4/03 od 27.05.2003.godine,

17. Službena zabilješka Kantonalni sud Goražde broj: Kpp: 2/05 od 28.01.2005.godine,

18. Potvrda o predaji osobe lišene slobode Sudska policija broj: Sp-10-19/05 od 24.01.2005.godine,

19. Potvrda o prijemu osobe lišene slobode broj: Sp-10-19/05 od 24.01.2005.godine,

20. Zapisnik o lišenju slobode Uprava policije Sarajevo broj: 09-12/01-04-7-2808 od 24.01.2005.godine,

21. Izvod iz matične knjige umrlih Bulatović Ismet broj: 202-5293/04 od 21.06.2004.godine,

22. Rješenje o određivanju pritvora Kantonalni sud Goražde broj: Ki:21/02 od 15.04.2003.godine,

23. Rješenje o produženju pritvora Okružni sud Istočno Sarajevo broj: Kv-8/05 od 23.02.2005.godine,

24. Rješenje o produženju pritvora Vrhovni sud Republike Srpske, broj: KR-17/05 od 12.05.2005.godine,

25. Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj: Kž-88/05 od 14.06.2005.godine,

26. Službena zabilješka sa sastanka koji je održan u Misiji Ujedinjenih naroda u Sarajevu od 11.05.2005.godine

27. Službena zabilješka o obavljenom razgovoru sa Ahmetagić Hazimom, sačinjena u Tužilaštvu BiH dana 23.06.2005.godine,

28. Podaci o radnom angažovanju Šimšić Bobana, dopis CJB Istočno Sarajevo, PS Višegrad, broj: 13-1-11/01-29-52/05 od 17.06.2005.godine,

29. Presuda – ICTY IT – 98 – 32 ”VIŠEGRAD” protiv Mitra Vasiljevića.


Rezultat istrage:

Tokom istrage prikupljeni su brojni dokazi koji u cijelosti rasvjetljavaju događaje u kojima je učestvovao optuženi Šimšić Boban.

Napad na grad Višegrad i mnoga sela u općini Višegrad tokom mjeseci aprila, maja, juna i jula 1992.godine izvršili su lokalni Srbi, policija i paravojne formacije koji su  pokrenuli  jednu od najzloglasnijih kampanji etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Njena namjena je bila da se iz općine Višegrad zauvijek uklone njegovi stanovnici Bošnjaci. Srpske snage napale su i razorile više sela naseljenih Bošnjacima.

Opština Višegrad smještena je u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, a na svojem istočnom rubu graniči sa Republikom Srbijom. Gradsko središte opštine, Višegrad, nalazi se na lijevoj obali Drine. Godine 1991. opština je imala oko 21.000 stanovnika, od čega je u samom gradu Višegradu živjelo njih oko 9.000. Približno 63% stanovništva bilo je bošnjačke nacionalnosti, a oko 33% srpske. U novembru 1990. u opštini su održani višestranački izbori. Većinu glasova osvojile su dvije stranke: SDA (Stranka demokratske akcije), uglavnom bošnjačka, i SDS (Srpska demokratska stranka), uglavnom srpska. Rezultati izbora gotovo su potpuno odgovarali nacionalnom sastavu stanovništva opštine tako da je 27 od 50 mjesta u opštinskoj skupštini dobio SDA, a 13 SDS. Srpski političari nisu bili zadovoljni takvom raspodjelom uticaja i smatrali su da su nedovoljno zastupljeni na položajima vlasti. Ubrzo su planule međunacionalne napetosti. Početkom 1992. godine građani bošnjačke nacionalnosti su razoružani ili je od njih zatraženo da predaju oružje. Istovremeno su se Srbi počeli sâmi naoružavati i organizovati vojnu obuku. Pokušali su se organizovati i Bošnjaci ali manje uspješno. Od 4. aprila 1992., srpski političari su uporno počeli tražiti da se policija podijeli po nacionalnostima. Ubrzo nakon toga, obje suprotstavljene strane su podigle barikade oko Višegrada nakon čega je uslijedilo sporadično nasilje uključujući pucnjavu i granatiranje. U jednom takvom incidentu, otvorena je minobacačka vatra na bošnjačka  naselja tako da je mnogo civila, bojeći se za svoje živote, pobjeglo iz svojih sela. Početkom aprila 1992. jedan Višegrađanin bošnjačke nacionalnosti, Murat Šabanović, preuzeo je kontrolu nad tamošnjom riječnom branom i zaprijetio da će otvoriti branu. Dana 13. aprila 1992., Šabanović je ispustio nešto vode čime su nanesene štete imanjima nizvodno. Narednog dana je intervenisao Užički korpus Jugoslovenske narodne armije (JNA), preuzeo kontrolu nad branom i ušao u Višegrad.  Iako je mnogo Bošnjaka  iz Višegrada pobjeglo upravo bojeći se dolaska Užičkog korpusa JNA-a, kada se to stvarno dogodilo, prisustvo Korpusa imalo je isprva smirujući efekt. Nakon što su obezbijedili grad, oficiri JNA i vođe Bošnjaka poveli su zajedničku kampanju putem sredstava informisanja ne bi li ljude ohrabrili da se vrate svojim domovima. Krajem aprila 1992. mnogi su to zaista i učinili. JNA je inicirala i pregovore između dviju strana, u pokušaju da se razriješi međunacionalna napetost. Neke Bošnjake je međutim zabrinjavala činjenica da se u sastavu Užičkog korpusa nalaze isključivo Srbi. Ubrzo nakon toga, organizovani su konvoji iza kojih su mnoga sela ostala bez svojih stanovnika Bošnjaka. U jednom navratu, na fudbalski stadion u Višegradu dovedene su hiljade Bošnjaka iz sela iz prigradskog područja Višegrada s obje strane Drine. Ljudi su tamo podvrgnuti pretresu kojim se tražilo oružje i obratio im se zapovjednik JNA-a. On im je rekao da oni koji žive na lijevoj obali Drine mogu da se vrate u svoja sela koja su očišćena od “reakcionarnih snaga”, dok stanovnici desne obale Drine nisu pušteni da se vrate. Zbog toga je mnogo ljudi sa desne obale Drine ostalo u Višegradu, odlučilo se skrivati ili pobjeglo. Dana 19. maja 1992. JNA se povukla Višegrada. Paravojne jedinice su ostale, da bi odmah nakon odlaska armije iz grada pristiglo još njih. Priključilo im se nešto lokalnih Srba. Dokazi su pokazali da neke od tih paravojnih grupa ubijaju ili pljačkaju Bošnjake samo zato što su bošnjačke nacionalnosti.

Srpska paravojna grupa koja je bila posebno nasilna i ulijevala najveći strah bila je grupa koju je vodio Milan Lukić, u kojoj je i optuženi preduzimao svoju zločinačku aktivnost. U nekoliko sedmica ta je grupa počinila velik broj zločina u rasponu od pljačke do ubistva. Optuženi se u inkriminirano vrijeme često viđao u društvu sa Milanom Lukićem i pojedincima iz njegove grupa i znao je da ta grupa vrši sistematične i rasprostranjene napade na bošnjačko stanovništvo. Bošnjaci koji su ostali u Višegradu i oni koji su se vratili svojim kućama zatekli su se u klopci – razoružani i prepušteni na milost i nemilost paravojske koja je dejstvovala uz saučesništvo – ili u najmanju ruku sa prešutnim odobravanjem – srpskih vlasti, a naročito policije koja je tada već bila samo srpska. Sredinom maja 1992. godine optuženi je učestvovao u premlaćivanju prilikom isptivanja više civila Bošnjaka u selu Žlijeb medju kojima i tri stare zene koje su bile nepokretne koje nisu mogle kao ostalo bošnjačko stanovništvo sakrivati se po obližnjim šumama. Već u junu 1992. počelo je samovoljno ubijanje civila Bošnjaka. U jednom takvom incidentu koji se dogodio 7. juna 1992.  Milan Lukić, Mitar Vasiljević sa još dvojicom vojnika odveli su na obalu Drine sedmoricu Muslimana koji su ondje strijeljani. Dana 14. juna 1992. lokalni Srbi iz paravojne grupe pod vodstvom Milana Lukića zatvorili su u jednu muslimansku kuću u Pionirskoj ulici u Višegradu više od 60 bošnjačkih  različite životne dobi  koji su bježali iz Koritnika i Sasa. Kuću su zatim zapalili. U one koji su pokušali da pobjegnu kroz jedan od prozora pucalo se, te su svi osim šest osoba živi izgorjeli. U Višegradu se u tom periodu dogodilo i mnogo drugih incidenata samovoljnog ubijanja civila. Tokom nekoliko narednih mjeseci ubijene su stotine Bošnjaka muškaraca, žena, djece i starijih osoba. Mnogi od ubijenih bili su jednostavno bačeni u Drinu tako da je nađeno mnogo leševa koji su plutali rijekom. Među svim tijelima izvučenim iz vode samo je jedno, kako se čini, pripadalo osobi srpske nacionalnosti. Iz masovnih grobnica na teritoriji opštine Višegrad i u njenoj okolini ekshumirane su još stotine muslimanskih civila svih dobi i oba pola. Nestajanje ljudi vrhunac je doseglo u junu i julu 1992. godine. Šezdeset i dva odsto ukupno nestalih u opštini Višegrad 1992. godine nestalo je tokom ta dva mjeseca. Većina, ako ne i svi nestali bili su civili. Obrazac i dinamika nestajanja ljudi u Višegradu odgovarali su obrascu i dinamici u susjednim opštinama koje danas pripadaju Republici Srpskoj. Nestanci ljudi u tim raznim susjednim opštinama odvijali su se približno u isto vrijeme. Građani bošnjačke nacionalnosti bili su podvrgavani i drugim oblicima zlostavljanja i ponižavanja kao što je silovanje i premlaćivanje. Mnogima su od njih oduzeli stvari od vrijednosti, zlatni nakit i novac. Veliki broj civila nesrpske nacionalnosti koji još nisu bili izbjegli, bili su sistematski protjerivani na organizovani način i protivzakonito zatvarani i tom prilikom mnogi su ubijani i premlaćivani u čemu je i optuženi učestvovao na način kako je to navedeno u dispozitivu optužnice.

Taj proces je urodio time da je potkraj 1992. godine u Višegradu ostalo veoma malo građana bošnjačke nacionalnosti. Stotine njih samovoljno su lišene života, dok su njih hiljade protjerane uz primjenu sile ili su prisilno – nasiljem i zastrašivanjem – premještene. Danas su stanovnici Višegrada većinom srpske nacionalnosti. Tako drastične promjene u nacionalnom sastavu sistematski su se događale širom teritorije današnje Republike Srpske, no s aspekta međusobnog omjera stanovništava, promjene koje su se dogodile u Višegradu po veličini stoje odmah na drugom mjestu iza Srebrenice.

Navodi optužnice potkrijepljeni su predloženim dokazima, koji su prikupljeni tokom istrage, a koji će se izvesti na glavnom pretresu.

Da je na području općine Višegrad, na sela nastanjena bošnjačkim stanovništvom i gradu Višegrad izvršen napad od strane naoružanih vojnih formacija sastavljenih od lokalnih Srba, paravojnih formacija i policije, koji je bio sistematičan i rasprostranjen tj. da su zločini izvršeni masovno i na organizovan način, potvrđuju navodi iz Presude Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije – ICTY IT – 98 – 32” VIŠEGRAD” protiv Mitra Vasiljevića.

Da su radnje i postupci optuženog bili dio takvog napada kako po karakteru tako i po posljedicama i da je optuženi bio svjestan da taj napad postoji i da su njegove radnje i postupci sastavni dio toga napada potvrdili su svjedoci u svojim iskazima. Tako je prema iskazima predloženih svjedoka optuženi svoju zločinačku aktivnost preduzimao u više napada, na različitim lokacijama, učestvujući u više sela u napadima, Žlijeb, Kuka, Velji Lug, u Vatrogasnom domu i u Osnovnoj školi Hasan Veletovac u Višegradu i učešću u izvršenju progona Bošnjaka na različite načine npr. višestrukim ubistvima, mučenjima, silovanjem, prisilnim nestankom, zatvaranjem, pljačkanjem itd.

Iz iskaza saslušanih svjedoka, koji su istovremeno i žrtve krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, proizilazi da su bili izloženi napadu kakav je bio u to vrijeme izvršen na njih i njihovu imovinu. U tim napadima optuženi je najčešće učestvovao u grupama srpskih vojnika, paravojnih formacija i policije koji su vršili progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi vršenjem višestrukih ubistava, mučenjem, zatvaranjem, premještanjem, silovanjem, prisilnim nestankom, oduzimanjem i uništavanjem privatne imovine.

Svjedoci koji su u istrazi saslušani su ustvrdili da su mnogi od njih i prije rata poznavali Šimšić Bobana, neki od njih su bili njegove prve komšije, zajedno odrastali, išli u školu, družili se, dok su neki svjedoci prvi put upoznali optuženog Šimšić Bobana u Vatrogasnom domu i Osnovnoj školi Hasan Veletovac, i to tako što su svakodnevno viđali optuženog dok je vršio dužnost na tim mjestima i dok je učestvovao u radnjama krivičnog djela opisanim u izreci ove optužnice, a o njegovom identitetu govorili su im svjedoci koji su ga od ranije poznavali. U napadima na sela Žlijeb, Kuka i Velji Lug saslušani svjedoci su ustvrdili da je učestvovao jer su ga prepoznali i umjesto pomoći koju su očekivali od njega kao svog poznanika i komšije od istog su pretrpili nasilje i odvođenje na mjesta gdje su protivzakonito zatvarani. Svjedoci: Šabanović Fata, Spahić Kada, Šehić Ševka i Karišik Ahmo su u svojim iskazima opisali napad na selo Kuke u kom je učestvujući optuženi, nakon predhodnog zlostavljanja, usmrtio Karišik Omera i Šabanović Redžu.

Da je optuženi vršio silovanje ženskih osoba dok su bile zatvorene u Vatrogasnom domu u Višegradu, potvrdile su svojim iskazima oštećena H.H. i A.I.

U odvođenju osamnaest muškaraca Bošnjaka iz Vatrogasnog doma u Višegradu, njihovom zlostavljanju i ubistvu sedmorice od njih, je prema iskazima više svjedoka, od kojih Hodžić Hedija, Gluščević Vasvija, Bajramović Rasema, Agić Ibrumša, Gluščević Cura, Kapetanović Timka, Kapetanović Hajra, Gluščević Muniba, Ramić Nail, Bajramović Hasena, učestvovao optuženi Šimšić Boban, a posebno prema iskazu Karišik Ahme, svjedoka koji je zajedno sa Murtić Hasom sa bliske udaljenosti posmatrao kako optuženi zajedno sa dvojicom nepoznatih vojnika na lokalitetu banja Vilina Vlas pucajući iz puške ubija sedmoricu zatvorenika, i to: Agić Mehu, Softić Mehu, Softić Samira, Kešmer Hameda, Kešmer Ibrahima, Gluščević Muju i Gluščević Hasana.

Ubistvo Šabanović Ibre, u noći 28.06.1992.godine u prostorijama Osnovne škole Hasan Veletovac u kom je učestvovao optuženi vidjeli su i u svojim iskazima potvrdili svjedoci: H.R., Šehić Ševka, Bajramović Hasena, Bulatović Rusmira i drugi, a da je iz iste škole optuženi zajedno sa Milanom Lukićem izdvojio i odveo zatvorenike Bulatović Ismeta, Poljo Šemsu, Smajić Enisa, Žunić Salema, Karahodžić Rasima, Poljo Jusufa i Memić Mehmeda, kojima se od tada gubi svaki trag, potvrdili su svjedoci: Hurem Razija zv. Šuhra, Bajramović Hasema, Spahić Kada, Šehić Ševka i drugi.

Da je optuženi na istom mjestu zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske učestvovao u mučenju Hadžić Hameda, Hadžić Haše i Hurem Razije zvane “Šuhra” potvrdili su svjedoci Šehić Ševka, Hadžić Haša, Hurem Razija i drugi.

Da je optuženi na način opisan u tački 5.e) optužnice, sam vršio ili učestvovao sa drugim u silovanju ženskih osoba i pri tome u njihovom premlaćivanju i ponižavanju potvrđuju svjedoci u svojim iskazima: H.L., Š.F., A.N., H.R., U.M., G.C., K.T., G.V., G.M. i drugi.

Okolnosti pod kojim je optuženi zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske učestvovao u fizičkom zlostavljanju, premlaćivanju i mučenju zatvorenika kako je to opisano u tački 5 g) i 5 h) optužnice potvrdili su u svojim iskazima svjedoci: Ramić Nail, Poljo Fatima, Spahić Kada, Hurem Razija, Ahmetagić Naila, Bulatović Rusmira, Bajramović Hasena, Šabanović Fata i drugi.

Predloženi dokazi kao što su zapisnici o izvršenim ekshumacijama, u prilogu kojih se nalazi fotodokumentacija i obdukcioni nalazi predstavljaju materijalni dokaz o smrti i uzrocima smrti pojedinih osoba u čijem usmrćivanju je učestvovao optuženi Šimšić Boban.


Materijal koji potkrepljuje navode optužnice:

1. Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Šimšić Bobana, Kantonalno tužilaštvo Goražde KT-13/02 od 27.01.2005.godine,

2. Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Šimšić Bobana, Kantonalno tužilaštvo Goražde KT-13/02 od 03.02.2005.godine,

3. Zapisnik o saslušanju svjedoka Memić Ibre, KT-RZ-2/05 od 21.06.2005.godine,

4. Zapisnik o saslušanju svjedoka Agić Hatidže, KT-RZ-2/05 od 06.06.2005.godine,

5. Zapisnik o saslušanju svjedoka Agić Hatidže, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 08.02.2005.godine,

6. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetspahić Hamde, KT-RZ-2/05 od 03.06.2005.godine,

7. Zapisnik o saslušanju svjedoka Karišik Ahme, KT-RZ-2/05 od 03.06.2005.godine,

8. Zapisnik o saslušanju svjedoka Karišik Ahme, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 07.01.2004.godine,

9. Zapisnik o saslušanju svjedoka U.M., KT-RZ-2/05 od 31.05.2005.godine,

10. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetspahić Almase, KT-RZ-2/05 od 31.05.2005.godine,

11. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetspahić Almase, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 01.02.2005.godine,

12. Zapisnik o saslušanju svjedoka Gluščević Cure, KT-RZ-2/05 od 31.05.2005.godine,

13. Zapisnik o saslušanju svjedoka H.L., KT-RZ-2/05 od 30.05.2005.godine,

14. Zapisnik o saslušanju svjedoka Kapetanović Timke, KT-RZ-2/05 od 30.05.2005.godine,

15. Zapisnik o saslušanju svjedoka Kapetanović Hajre, KT-RZ-2/05 od 30.05.2005.godine,

16. Zapisnik o saslušanju svjedoka Hodžić Hedije, KT-RZ-2/05 od 30.05.2005.godine,

17. Zapisnik o saslušanju svjedoka Tabaković Mirsade, KT-RZ-2/05 od 27.05.2005.godine,

18. Zapisnik o saslušanju svjedoka Tabaković Mirsade, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 24.09.2003.godine,

19. Zapisnik o saslušanju svjedoka Aljić Almira, KT-RZ-2/05 od 27.05.2005.godine,

20. Zapisnik o saslušanju svjedoka Aljić Almira, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 01.02.2005.godine,

21. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetspahić Salima, KT-RZ-2/05 od 27.05.2005.godine,

22. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetspahić Salima, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 01.02.2005.godine,

23. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ramić Naila, KT-RZ-2/05 od 26.05.2005.godine,

24. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ramić Naila, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 27.01.2004.godine,

25. Zapisnik o saslušanju svjedoka Čakić Fehime, KT-RZ-2/05 od 26.05.2005.godine,

26. Zapisnik o saslušanju svjedoka Čakić Fehime, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 08.02.2005.godine,

27. Zapisnik o saslušanju svjedoka Agić Ibrumše, KT-RZ-2/05 od 26.05.2005.godine,

28. Zapisnik o saslušanju svjedoka Bajramović Hasena, KT-RZ-2/05 od 26.05.2005.godine,

29. Zapisnik o saslušanju svjedoka Spahić Kade, KT-RZ-2/05 od 26.05.2005.godine,

30. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetagić Naile, KT-RZ-2/05 od 25.05.2005.godine,

31. Zapisnik o saslušanju svjedoka Ahmetagić Naile, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 09.04.2004.godine,

32. Zapisnik o saslušanju svjedoka Šabanović Sajme, KT-RZ-2/05 od 25.05.2005.godine,

33. Zapisnik o saslušanju svjedoka Šabanović Sajme, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 19.11.2003.godine,

34. Zapisnik o saslušanju svjedoka Hadžić Haše, KT-RZ-2/05 od 25.05.2005.godine,

35. Zapisnik o saslušanju svjedoka Šehić Ševke, KT-RZ-2/05 od 25.05.2005.godine,

36. Zapisnik o saslušanju svjedoka Šehić Ševke, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 05.05.2004.godine,

37. Zapisnik o saslušanju svjedoka Hurem Razije zv. Šuhra, KT-RZ-2/05 od 25.05.2005.godine,

38. Zapisnik o saslušanju svjedoka Hurem Razije zv.Šuhra, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od  08.02.2005.godine,

39. Zapisnik o saslušanju svjedoka Poljo Fatime, KT-RZ-2/05 od 24.05.2005.godine,

40. Zapisnik o saslušanju svjedoka Poljo Fatime, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 05.05.2004.godine,

41. Zapisnik o saslušanju svjedoka Bulatović Rusmire, KT-RZ-2/05 od 24.05.2005.godine,

42. Zapisnik o saslušanju svjedoka Bulatović Rusmire, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 05.05.2004.godine,

43. Zapisnik o saslušanju svjedoka Šabanović Fate, KT-RZ-2/05 od 24.05.2005.godine,

44. Zapisnik o saslušanju svjedoka Gluščević Vasvije, KT-RZ-2/05 od 24.05.2005.godine,

45. Zapisnik o saslušanju svjedoka Gluščević Vasvije, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 27.01.2005.godine,

46. Zapisnik o saslušanju svjedoka Memišević Muše, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 09.04.2004.godine,

47. Zapisnik o saslušanju svjedoka Gluščević Munibe, MUP Goražde broj: 07-02/3-1 od 27.01.2005.godine,

48. Pismo preporuke Ureda tužioca Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju za osumnjičenog Šimšić Bobana broj: RU 20050407-01 od 13.aprila 2005.godine,

49. Izvod iz matične knjige umrlih za lice Šabanović Redžo broj: 04-202-7218/04 od 30.11.2004.godine,

50. Izvod iz matične knjige umrlih za lice Bulatović Ismet broj: 202-5293/04 od 21.06.2004.godine,

51. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-364/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Gluščević Mujo),

52. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-358/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Kešmer Ibrahim),

53. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-357/00 sa

fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Kešmer Hamed),

54. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-332/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Softić Samir),

55. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-367/00 sa  fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Agić Emin),

56.Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-347/00 sa  fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Gluščević Hasib),

57. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-448/00 sa  fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Hodžić Sead),

58. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-335/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Bulatović Huso),

59.  Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-334/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem (Hodžić Dželal),

60. Izvještaji o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP – Sarajevo (odnosi se na dokaze pod rednim brojem 52-58), šest (6) izvještaja,

61. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-456/00 sa fotodokumentacijom, crtežom lica mjesta i obdukcijskim izvještajem,

62. Zapisnik o ekshumaciji Kantonalni sud u Sarajevu broj: Kri-493/00 sa fotodokumentacijom i obdukcijskim izvještajem (Gluščević Hasan),

63. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi i DNK izvještajem za Aljić Safeta (broj slučaja 608),

64. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi (broj slučaja 609),

65. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi (broj slučaja 610),

66. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi (broj slučaja 611),

67. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi (broj slučaja 612),

68. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi (broj slučaja 613),

69. Fotodokumentacija sa ekshumacije, Velji Lug, Višegrad, broj: 15/03 sa crtežom lica mjesta broj: 14/2003, izvještajem o sudsko-medicinskoj ekspertizi (broj slučaja 614),

70. Zapisnik o uviđaju Kantonalni sud Goražde broj: Kri-4/03 od 27.05.2003.godine,

71. Zapisnik o izvršenoj ekshumaciji od 19.05.2003.godine Federalne komisije za traženje nestalih osoba,

72. Službena zabilješka Kantonalni sud Goražde broj: Kpp: 2/05 od 28.01.2005.godine,

73. Potvrda o predaji osobe lišene slobode Sudska policija broj: Sp-10-19/05 od 24.01.2005.godine,

74. Potvrda o prijemu osobe lišene slobode broj: Sp-10-19/05 od 24.01.2005.godine,

75. Zapisnik o lišenju slobode Uprava policije Sarajevo broj: 09-12/01-04-7-2808 od 24.01.2005.godine,

76.  Rješenje o određivanju pritvora Kantonalni sud Goražde broj: Ki:21/02 od 15.04.2003.godine,

77. Rješenje o produženju pritvora Okružni sud Istočno Sarajevo broj: Kv-8/05 od 23.02.2005.godine,

78. Rješenje o produženju pritvora Vrhovni sud Republike Srpske, broj: Kr-17/05 od 12.05.2005.godine,

79. Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: Kž-76/05 od 09.05.2005.godine,

80. Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj: Kž-88/05 od 14.06.2005.godine,

81. Službena zabilješka sa sastanka koji je održan u Misiji Ujedinjenih naroda u Sarajevu od 11.05.2005.godine,

82. Službena zabilješka sačinjena o obavljenom razgovoru sa Ahmetagić Hazimom, sačinjena u Tužilaštvu BiH dana 23.06.2005.godine,

83. Presuda – ICTY IT – 98 – 32 ”VIŠEGRAD” protiv Mitra Vasiljevića,

84. Fotografija osumnjičenog Šimšić Bobana,

85. Izvještaj o kazni Policijska stanica Višegrad broj: 13-1-11/02-234-60/05 od 06.06.2005.godine.

86. Podaci o radnom angažovanju Šimšić Bobana, dopis CJB Istočno Sarajevo, PS Višegrad, broj: 13-1-11/01-29-52/05 od 17.06.2005.godine.

Prijedlog za produženje pritvora:

Na osnovu rezultata istrage to jest na osnovu prikupljenih dokaza može se zaključiti da postoji osnovana sumnja da je optuženi Šimšić Boban učinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH na način, u vrijeme, na mjestu i pod okolnostima kako je to navedeno u radnjama krivičnog djela sadržanim u tačakama 1 do 5.h) ove optužnice.

Predlažem da sud nakon potvrđivanja optužniceproduži pritvor protiv optuženog Šimšić Bobana u smislu člana 137. stav 1., a iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

Postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi ostankom na slobodi optuženi mogao uticati na svjedoke i saizvršioce koji se nalaze na slobodi (Milan Lukić, Sredoje Lukić, Joksimović Miloje i dr.). Takođe okolnosti ukazuju da bi optuženi mogao uticati na svjedoke što proizilazi iz službene zabilješke sačinjene u kancelariji Misije UN-a u Sarajevu  i službene zabilješke sačinjene u Tužilaštvu BiH, povodom tvrdnje svjedokinje Ahmetagić Naile da je dana 10.05.2005.godine telefonom tražio sastanak sa njom i njenim mužem brat optuženog Šimšić Bogdan, kako bi razgovarali o predmetu koji se vodi protiv njegovog brata, tvrdeći da njegov brat Šimšić Boban koji se nalazi u pritvoru nije kriv za ono za što se sumnjiči. Imajući u vidu da je Ahmetagić Naila jedna od svjedokinja i žrtava izvršenog krivičnog djela koje je predmet ove optužnice opravdano se može zaključiti da bi optuženi braneći se sa slobode mogao uticati na ovu svjedokinju pa time i opravdana bojazan da bi mogao uticati i na druge svjedoke koji su predloženi ovom optužnicom.

Cijeneći okolnost da se mnogim žrtavama prisilnog nestanka tj. odvođenja iz mjesta gdje su civili bili protivzakonito zatvoreni – zatvorenicima, do danas gubi svaki trag, a opravdano se može zaključiti da nisu među živima, optuženi bi ostankom na slobodi mogao preduzeti radnje na skrivanju ostataka njihovog tijela i time otežavati pronalazak nestalih lica: Šabanović Mustafa, Nuhanović Avdija, Kozić Adem, Sućeska Salko, Vilić Husein, Agić Meho, Softić Meho, Bulatović Ismet, Smajić Eniz, Poljo Šemso, Žunić Salem, Karahodžić Rasim, Šabanović Ibro, Karišik Mirsad, Karišik Omer, Šabanović Redžo, Poljo Jusuf, Bajramović Mehmed, Ahmetspahić Latifa.

Ako se ima u vidu činjenica da je optuženi lišen slobode dok je vršio dužnost policajca u Policijskoj stanici Višegrad opravdano se može zaključiti da bi optuženi puštanjem iz pritvora nastavio vršiti dužnost policajca upravo na području gdje su i izvršene sve radnje krivičnog djela koje je predmet ove optužnice i da bi kao policajac mogao koristiti svoju dužnost da zatrašuje svjedoke koji će biti saslušani tokom suđenja, a ti svjedoci svoje iskaze moraju dati u atmosferi bez pritiska i straha od odmazde, pogotovo one koji se namjeravaju vratiti na svoju imovinu sa koje su u inkriminirano vrijeme protjerani i da na taj način vrši uticaj na njih u pogledu svjedočenja na sudu.

Imajući u vidu način izvršenja i posljedice krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana jer iz dokaza, koji se u prilogu ove optužnice dostavljaju sudu, proizilazi da je većina svjedoka oštećenih izvršenjem krivičnog djela porijeklom iz istog ili okolnih sela u koja se još poslije rata nisu vratili i u kom je optuženi zajedno sa svojom porodicom stalno nastanjen tj. u selu Žlijeb, opština Višegrad i činjenicu da je optuženi sve do lišenja slobode vršio službu policajca u Policijskoj stanici Višegrad, te naklonost sredine prema optuženom nastanjene pretežno srpskim stanovništvom, opravdano se može zaključiti da bi ostankom na slobodi optuženog bio potpuno spriječen povratak raseljenih lica na svoja imanja.

Tužilac Tužilaštva BiH Ibro Bulić

***


Predmet: Tužilac protiv Šimšića

Sud Bosne i Hercegovine                                

(Sud BiH) Krivično odjeljenje – Odjel I za ratne zločine

Broj predmeta: KT- RZ-2/05

Statusna konferencija održana:

7.09.2005.

Glavni pretres, prvo ročište

Datum: 14.09.2005

Optužnica broj: X-KRO⁄05⁄04

Optužnica podignuta: 28.06.2005

Optužnica potvrđena: 8.07.2005.

Delo koje se optuženom stavlja na teret:

Zločin protiv čovečnosti, progon

Optuženi: Boban Šimšić

Branilac (po službenoj dužnosti):

Veljko Čivša

Tužilac: Ibro Bulić

Pretresno veće:

Sudija Dragomir Vukoje, Predsedavajući

Sudija Richard Gebelein

Sudija Georges Reniers

Prisutni:

Predstavnici Odsjeka krivične odbrane (OKO)

Saradnici suda iz Ureda registrara za podršku suda

Istorijat predmeta:

Boban Šimšić je optužen da je u periodu od aprila do juna 1992. godine, tokom napada srpske vojske, policije i paravojnih formacija, na području opštine Višegrad, pomagao i vršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i verskoj osnovi i to ubistvima, prisilnim preseljavanjem stanovništva, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestankom osoba, premlaćivanjem, ponižavanjem i drugim nečovečnim radnjama.

Istragu protiv optuženog Šimšića je započeo Kantonalni sud u Goraždu nakon čega je  predmet predat Okružnom sudu Istočno Sarajevo. Pregledom predmeta u skladu s orijentacionim kriterijumima o osetljivim predmetima ratnih zločina Tužilaštva BiH, ovaj predmet je svrstan u kategoriju “vrlo osjetljiv” (što znači da se sudjenje mora održati pred Sudom BiH), na osnovu čega je Vanraspravno vijeće Krivičnog odjeljenja – Odjela I za ratne zločine Suda BiH 16. 05. 2005. donelo rešenje o preuzimanju predmeta Bobana Šimšića koji je predat Tužilaštvu na dalje postupanje.

Boban Šimšić predao se 25. 01. 2005. pripadnicima EUFOR-a koji su ga isporučili Ministarstvu unutrašnjih poslova Federacije BiH.

Ovo je prvi postupak za ratne zločine koji se vodi pred Odjelom za ratne zločine ovog suda.

Glavni pretres

Izveštaj sa ročišta:

14.09.2005.

Glavni pretres otvorio je predsedavajući sudija Dragomir Vukoje koji je ukratko izneo osnovne podatke o predmetu i zamolio prisutne stranke u postupku da se predstave i potom zamolio optuženog da potvrdi podatke o njegovom identitetu navedene u optužnici. Kada je optuženi potvrdio da je njegovo zdravstveno stanje dobro i da je sposoban da prati suđenje na jeziku na kome se održava, predsedavajući sudija je zamolio tužioca da pročita optužnicu i da uvodnu reč iznošenjem strategije prezentiranja dokaza [vidi: tekst optužnice sa predlogom dokaza u prilogu].

Tužilac Ibro Bulić je pročitao optužnicu ne navodeći identitet svedokinja – žrtava silovanja [vidi: tačke 4.a.(str.2.) i 5.e.(str.4.) Optužnice] i zamolio sud da isključi javnost za vreme njihovog svedočenja. Veoma detaljno je izneo plan izvođenja dokaza za svaku tačku optužnice.

Tužilac je dalje istakao da će nastojati da dokaže da je optuženi imao faktičku moć da utiče na sudbine zatvorenika, zatim da je u izvršenju krivičnih dela koja mu se stavljaju na teret postupao sa diskriminatornom namerom[1] u sklopu sistematske zločinačke kampanje usmerene na uklanjanje bošnjačkog stanovništva iz Višegrada. Prema njegovim navodima, optuženi, i ako sam nije učestvovao u borbama sa jedinicom „Beli orlovi“ kojom je komandovao Milan Lukića, svakako bio svestan napada na nesrpsko stanovništvo u Višegradu u kome je učestvovala ova jedinica i da je „hotimično i svjesno radio na postizanu ciljeva tog napada“.

Optuženi je potvrdio da je razumeo navode optužnice, nakon čega je njegov branilac, advokat Veljko Čivša, pristupio iznošenju uvodne reči odbrane. Odbrana je još pre statusne konferencije iznela usmeno svoj zahtev za odlaganjem početka suđenja, a pred otvaranje glavnog pretresa je ovaj zahtev podnela sudu i u pisanoj formi.

Pravni osnov za ovaj zahtev odbrana najvećim delom nalazi u Pravu na pravično suđenje garantovano članom 6 Evropske konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda[2] koji je inkorporisan u Zakon o krivičnom postupku BiH u članovima 1-19, dok su direktna primena same Konvencije i njen primat nad drugim propisima zagarantovani članom 2.2 Ustava BiH[3]. Odbrana je svoje navode još potkrepila citiranjem bogate prakse Evropskog suda za ljudska prava, zatim pozivajući se na član 14.3. Međunarodnog pakta o građanskim ipolitičkim pravima[4] i odgovarajuće prakse Komiteta za ljudska prava, kao i praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pozivajući se na slučaj Tadić (IT-94-1) “Prijedor”.

Zahtev za odlaganjem suđenja u trajanju od najmanje 6 meseci odbrana obrazlaže, između ostalog, potrebom da se analiziraju svedočenja 36 svedoka tužilaštva i 28 svedoka odbrane u predmetu (IT-98-32) ”Višegrad” koji je vođen protiv Mitra Vasiljavića pred MKTJ a čiju je presudu Tužilaštvo uvrstilo u dokaze protiv optuženog Šimšića u cilju dokazivajnja postojanja sistematskog i rasprostranjenog napada[5] na bošnjačko stanovništvo na području opštine Višegrad. Odbrana navodi da transkripti predmeta pred MKTJ-om nisu dostupni na bosanskom jeziku te da su za odbranu jedini izvor informacija audio zapisi ovog suđenja. Odbrana dalje navodi povezanost ovog slučaja sa optužbama protiv Milana Lukića kao i Sredoja Lukića, te da je za odbranu neophodno da razgovara sa njima kao i sa Mitrom Vasiljevićem koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u Austriji. Kao dodatne poteškoće, odbrana ističe korišćenje izjava zaštićenih svedoka iz predmeta protiv Mitra Vasiljevića, od kojih su neke dragocene za odbranu, što je ilustrovano primerom svedočenja zaštićene svedokinje VD 105 koja je prisustvovala odvođenju osamnaest Bošnjaka iz Vatrogasnog doma u Višegradu nakon čega je usledilo njihovo zlostavljanje i ubistvo sedmorice od njih, što se stavlja Šimšiću na teret [vidi: Optužnica, Rezultat istrage, str.11 ] i izjavila da su pri odvođenju bila prisutna samo dva lica – Milan Lukić i Mitar Vasiljević, dakle ne i optuženi Šimšić.

Na kraju, branilac je još podvukao težinu optužbi i kompleksnost slučaja koji je, prema njegovom shvatanju, složeniji od postupka koji je vođen protiv Mitra Vasiljevića pred MKTJ a čiji su branioci imali na raspolaganju za pripremu period od 25. 01. 2000. do 10. 09. 2001.

Tužilac je na ovakav zahtev odbrane odgovorio da ona u prethodna dva meseca, koliko je imala na raspolaganju za pripremu predmeta, nije pokušala da pribavi ni jedan od dokaza za koje navodi da su joj potrebni za dalju analizu i da na taj način ne odaje utisak da će na adekvatan načit iskoristiti dodatno vreme koje bi eventualno bilo ostavljeno za pripremu. Dalje, on navodi da se odlaganjem postupka za 6 meseci rizikuje isticanje zakonskog roka od 12 meseci koliko je maksimalno moguće produžavanje pritvora optuženom i da se time rizikuje da će on morati da nastavi da se brani sa slobode čime se otvara mogućnost da on utiče na svedoke što je jedan od osnovih razloga određivanja pritvora [vidi: Optužnica, Prijedlog za produženje pritvora, str.16].

Branilac je na ove optužbe odgovorio da je istina da odbrana nije zatražila potrebne dokaze ali je to opravdao tvrdnjom da oni nisu bili u mogućnosti da se bez pomoći suda obrate tužilaštvu ili sekretarijatu MKTJ u cilju pribavljanja potrebnih dokaza kao ni vladama drugih država (Austrija, Argentina) za ostvarivanje mogućnosti razgovora sa licima optuženim ili osuđenim pred drugim sudom za povezane ili iste zločine (Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević).


Rešenje:

Sud je doneo rešenje da će se glavni pretres nastaviti 13.10.2005.

Predsedavajući sudija je obrazložio da  Veće nije bilo u mogućnosti da u potpunosti izađe u susret zahtevu za odlaganje postupka budući da Sud nije uveren da je odbrana do sada nešto više radila na pribavljanju dokaza. Predsedavajući je još dodao da Sud ima oficira za vezu sa MKSJ, kao i da odbrana ima mogućnost da angažuje dodatnog branioca.

Na nastavku pretresa tužilaštvo će početi sa iznošenjem dokaza kada će biti saslušana prva tri svedoka prema rasporedu iznošenja dokaza tužilaštva koji je predočen odbrani te će imati dovoljno vremena da se pripremi za unakrsno ispitivanje. Ukoliko se Sud uveri da je odbrana ze mesec dana uradila nešto više na pribavljanju dokaza Sud može razmisliti o ostavljanju dodatnog roka za pripremu odbrane.

Zapažanja posmatrača

1. Uočljiva je velika pažnja prema novinarima i publici koja prati suđenje. Za žrtve su bili rezervisani prvi redovi u galeriji za javnost. Pored drugih sigurnosnih provera prilikom ulaženja u zgradu Suda, unošenje kamera, foto aparata, diktafona ili mobilnih telefona nije bilo dozvoljeno. Novinarima je data na raspolaganje zasebna soba iz koje mogu da prate suđenje, slobodno međusobno komiunicirajući ili da komuniciraju sa svojim redakcijama preko telefonskih govornica a da pritom ne ometaju suđenje. Suđenje snima služba suda, koja na svakih dva sata novinarima uručuje snimak dotadašnjeg toka na DVD i audio CD formatu. Budući da se suđenje vodi i na engleskom jeziku, strani novinari i svi drugi koji ne razumeju bosanski jezik nesmetano prate suđenje preko slušalica. Novinari su suđenje mogli pratiti i iz galerije za javnost. Gotovo polovina mesta bila je rezervisana za žrtve koje su u velikom broju došle da prate  suđenje. Pored njih, suđenje su pratili predstavnici OSCE-a i nevladinih organizacija, kao i nekoliko sudija i tužilaca iz Suda BiH. Svi novinari i posamatrači suđenja dobili su primerak optužnice, mapu sudnice sa pravilima ponašanja tokom suđenja i kratak informator o radu i funkcionisanju Suda i Tužilaštva BiH i početku procesuiranja ratnih zločina. Četiri predstavnka službe informisanja su tokom celog suđenja bili na raspolaganju novinarima i javnosti koja prati suđenje.

2. Samo suđenje se odvija veoma efikasno, pauze su kratke i funkcionalne i nema nepotrebnih odugovlačenja.

Opšti utisak je da je suđenje profesionalno pripremljeno. Obe strane u postupku, tužilac i branilac okrivljenog, su se istakle odličnim poznavanjem i  primenom instrumenata i prakse međunarodnog humanitarnog prava kao i drugih oblasti međunarodnog prava, mahom vezanih za zaštitu ljudskih prava. Tužilac je u pisanju optužnice sjajno upotrebio bogato iskustvo tužilaštva MKSJ i prilagodio ga jednostavnijoj i veoma jasnoj formi optužnice jednog državnog, dakle ne međunarodnog tužilaštva. Istu formulu je upotrebio u uvodnoj reči. Sa druge strane, odbrana je u svojoj uvodnoj reči, u pretežno anglosaksonskom pravnom stilu, izvrsno branila svoj zahtev za odlaganjem postupka pozivanjem na međunarodne instrumente za zaštitu ljudskih prava i primerima iz prakse Evropskog suda za ljudskih prava, Komiteta za ljudska prava i MKSJ.

Uprkost ovako pozitivnom opštem utisku, mogu se izdvojiti dve kritičke primedbe:

3. Naime, iako je tužilac čitajući optužnicu zaštitio identitet žrtava/svedokinja silovanja i zamolio Sud da isključi javnost tokom njihovog svedočenja, njihova puna imena sa adresama su navedena u optužnici koja je pre početka suđenja podeljena medijima. [vidi: Prijedlog dokaza, I Saslušanje u svojstvu svjedoka,  str.6 optužnice]. Sa druge strane, i pored objavljivanja imena svedoka čiji je identitet tužilac zaštitio ostaje utisak da bi sama distribucija adresa svedoka generalno mogla predstavljati nepotrebno ugrožavanje njihove privatnosti ili čak izlaganje opasnosti.*

4. Druga primedba se može uputiti tužiocu, zbog toga što je u uvodnoj reči o specifičnosti zločina silovanja i teškog položaja žrtava/svedokinja, tužilac istakao da je optuženi vršio silovanja i podsticao druga lica na izvršenje ovog zločina iako mu je bio poznat „mentalitet bošnjačke žene“. Tužilac nije obrazložio razloge zbog kojih izdvaja element svesti o navedenoj činjenici i da li to prema njegovom shvatanju predstavlja dodatnu otežavajuću okolnost. Ukoliko je namera tužioca bila da istakne da je zločin silovanja teži zbog svesti optuženog o specifičnim nacionalnim ili kulturnim karakteristikama žrtava, onda bi se iz toga mogao izvesti zaključak da je, prema shvatanju tužioca, zločin silovanja lakši ukoliko je izvršen nad osobom koja pripada drugoj nacionalnoj ili kulturnoj grupi ili je pak drugog pola[6], što bi nedvosmisleno predstavljalo diskriminaciju žrtava silovanja u pogledu nacionalnih, kulturnih i polnih karakteristika.

[1] Što je neophodno da bi se dokazao progon koji se optuženom stavlja na teret.

[2] Član 6

Pravo na pravično suđenje

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

…..

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

…..

da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[3]Članak II

…….

2. Međunarodni standardi

U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

……..

[4] Član 14.

………..

3. Svako ko je optužen za krivično delo ima potpuno jednako pravo bar na sledeća jamstva:

a) da bude u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razume, obavešten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti na raspolaganju za pripremu svoje odbrane i za opštenje sa braniocem po svom izboru;

c) da mu bude suđeno bez nepotrebnog odugovlačenja;

d) da bude prisutan na suđenju i da se brani sam ili uz pomoć pravnog zastupnika po svom

izboru, ako nema pravnog zastupnika, da bude upoznat o svom pravu da ga ima i, kad god to interes pravde zahteva, da mu se postavi branilac po zvaničnoj dužnosti, bez plaćanja troškova ako nema dovoljno sredstava da ga plati;

e) da ispituje ili postigne da se ispitaju svedoci optužbe i da postigne da pristupe sudu i budu saslušani svedoci u njegovu korist pod istim uslovima kao i svedoci oputžbe;

f) da dobije besplatnu pomoć tumača ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava u suđenju;

g) da ne bude primoran da svedoči protiv samoga sebe ili da prizna krivicu.

………

[5] Što je neophodan preduslov za dokazivanje Zločina protiv čovečnosti

*Informacija od 20.09.2005: Nakon završenog prvog ročišta Služba za informisanje Suda BiH je prestala sa distribucijom optužnica koje sadrže imena žrtava⁄svedokinja čiji je identitet tužilac zaštitio kao i adrese svih svedoka te su od tada zainteresoani novinari ili građani mogu dobiti samo kopiju optužnice bez navedenih podataka. Lica kojima su prvobitne optužnice dostavljene su obaveštena o ovome.

[6] Iz prakse MKSJ se može videti da su u ratovima na prstoru bivše Jugoslavije žrtve seksualnih zločina bile osobe iz razlilčitih verskih, nacionalnih ili kulturnih grupa kao i osobe oba pola.

***

Izveštaj sa ročišta:

13.10.2005.

Predmet: Tužilac protiv Šimšića

Vanraspravno veće:

Sudija Zorica Gogala, Predsedavajući

Sudija Pietro Spera

Sudija Jose Ricardo De Prada Solaesa

Glavni pretres

Predsedavajući sudija započeo je nastavak glavnog pretresa konstatacijom da su članovi sudskog veća i predstavnici obe strane u postupku prisutni u istom sastavu kao i na prethodnom ročištu.

Tužilac je potvrdio da se tri najavljena svedoka tužilaštva, Ramić Nail, Ahmetagić Naila i Hodžić Edija, nalaze u prostorijama odeljenja za podršku svedocima gde čekuju da pristupe sudu.

Zatim je branilac okrivljenog saopštio da je odbrana danas pred početak nastavka glavnog pretresa podnela zahtev za izuzeće sva tri člana sudskog veća, te je Predsedavajući sudija pročitao ovaj zahtev:

„Minimum prava koja se garantuju optuženom po članu 6.1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropske konvencije) jeste suđenje u roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Odbrana je svojim podneskom od 10.10.2005. godine iznjela ubjedljivu argumentaciju u kojima je pokazala da se krše osnovna ljudska prava optuženog. Sadržaj tog podneska predstavlja sintezu teoretskih i praktičnih dostignuća u domenu pravičnog suđenja i obrazloženje zahtjeva za izuzeće sudija. Kako je to sudsko vijeće u potpunosti ignorisalo favorizujući tužilačku stranu ono je, po mišljenju odbrane, izgubilo atribut nepristrasnosti i ne može biti reprezent suda etabliranog u smislu člana 6.1. Evropske konvencije. Shodno toj odredbi i člana 29.1.f. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH) podnosimo zahtjev za izuzeće pomenutih sudija.“

Pozivajući se na član 29. ZKP BiH[1], Predsedavajući sudija je istakao da će se zahtev za izuzeće sudija odbaciti ukoliko je podnet nakon početka glavnog pretresa i objavio pauzu od pet minuta da bi Veće raspravilo ovo pitanje.

Međutim, branilac je zatražio reč pre početka pauze i upozorio sud, pozivajući se na isti član zakona da je moguće podneti zahtev za izuzeće i nakon početka glavnog pretresa u slučaju da se za razlog za izuzeće sazna naknadno kao i da o ovom zahtevu odlučuje veće u čijem se sastavu ne može nalaziti sudija o čijem se izuzeću raspravlja.

Predsedavajući sudija je pitao u kom trenutku je odbrana tačno saznala za razlog za izuzeće na koji se poziva. Branilac je objasnio da je odbrana podnela pisani zahtev za odlaganjem glavnog pretresa u okviru koga je podnela dopise iz Odsjeka krivične odbrane (OKO) koji su upućeni Ambasadi Republike Austrije i Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i zahtevala da sud o ovom zahtevu raspravlja pre početka nastavka glavnog pretresa. U međuvremenu je odbrana dobila od OKO dopis koji, kako navodi branilac, ukazuje na postojanje potrebe za odlaganjem glavnog pretresa u cilju pravičnosti suđenja. U tom smislu, činjenicu da Veće nije razmotrilo pomenuti zahtev do zakazanog termina početka glavnog pretresa, odbrana smatra razlogom za izuzeće za koji je, shodno tome, saznala uoči početka glavnog pretresa. Branilac je još dodao da zahteva i svoje izuzeće ukoliko do odlaganje ne dođe.

Predsedavajući sudija je podvukao da strane u postupku ne mogu imperativno zahtevati od Suda da u tačno određeno vreme raspravlja o nekom zahtevu, te da je Veće nameravalo da raspravlja o zahtevu odbrane na današnjem nastavku glavnog pretresa. Dodao je još da je uočljivo da je branilac pasionirani ljubitelj Evropske konvencije kao što je sigurno i Sud pred kojim se nalazi, ali da je ipak prevideo da nasuprot pravu na adekvatno vreme za pripremu odbrane stoji pravo na suđenje bez odlaganja.

Branilac je odgovorio da je praksa Evropskog suda za ljudska prava (Evropskog suda) upravo zbog balansa ova dva zahteva uvela standard „razumnog roka“.

Reč je zatim uzeo tužilac rekavši da je očigledno da su postupci odbrane usmereni isključivo na odugovlačenje procesa budući da odbrana nije iznela nikakvu strategiju iznošenja svojih dokaza te da je ona u suštini neefikasna i da ne štiti interese optuženog. Iz tog razloga je predložio da Sud dodeli optuženom bar još jednog branioca.

Sa tužiočevim stavom da je odbrana neefikasna se složio i branicalc ali je dodao da je razlog za to nepostojanje potrebnih uslova pa da stoga ni jedan branilac na njegovom mestu ne bi mogao ništa učiniti dok ne dođe do traženih dokaza. Ponovio je neophodnost uvida u dokaze izvedene pred MKSJ u predmetu (IT-98-32) ”Višegrad” koji je vođen protiv Mitra Vasiljavića, kao i razgovora sa ostalim saučesnicima, odnosno saizvršiocima njegovog u delima koja se njegovom branjeniku stavljaju na teret. Potom je branilac još istakao da Tužilac ni nednog trenutka nije izneo kontra argumente tvrdnji odbrane da se zbog nedovoljnog vremena za pripremu krše prava njegovog branjenika zagarantovana Evropskom konvencijom, što odbrana tumači kao priznanje optužbe da su pomenuti navodi odbrane tačni.

Predsedavajući sudija je rekao da ima utisak da je odrana uložila nesrazmerno veliku energiju u proučavanje prakse Evropskog suda u domena prava na pravičnop suđenje ali da je malo ili ništa ulčinila na sakupljanju konkretnih dokaza.

Branilac je odgovorio da je odbrana pribavila sve dokaze koje je mogla da pribavi na teritoriji BiH izuzev nalaza i mišljenja sudskih veštaka. Naime, odbrana je zahtevala da proveri da li je patološko veštačenje koje je pratilo eshumacije „urađeno sa pravilima nauke i struke“, zatim da se provere neki navodi žrtava/svedokinja silovanja putem veštaka ginekologa kao i veštaka ORL koji bi trebalo da objasni kakve posledice ima odsecanje jezika na žtrtvu i da li je ona bila u mogućnosti da govori i kakav je stepen bola kome je bio izložen nakon toga kako se navodi u optužnici [vidi: tačka 5.h) (str.5.) Optužnice] Odbrana je u julu tražila nadoknadu troškova ovih veštačenja ali je sud odobrio svega 306 KM i to rešenje je potvrđeno odlukom Apelacionog veća. Time, kako on smatra, odbrani nisu stavljeni na raspolaganje potrebni resursi što predstavlja direktno kršenje člana 6.3.b Evropske konvencije.

Predsedavajući sudija je napomenuo da sud ne može isplatiti apstraktne troškove i da oni moraju biti precizirani da bi mogao doneti rešenje i nadoknaditi ih ukoliko se radi o nužnim troškovima, ali da sud takođe mora da vidi i neke rezultate.

Branilac međutim smatra da rezultati ne moraju biti predočeni sudu jer odbrana ne može znati unapred kakvi će biti rezulati veštačenja i može odlučiti da ih ne podnese kao dokaze.

Tužilac je zatim zatražio da odbrana dostavi tužilaštvu dokaze koje je pribavila i podsetio da je tužilaštvo sve svoje dokaze odbrani blagovremeno stavilo na raspolaganje. Tužilaštvo je dalje predložilo da Sud odbije veštačenja koja je predložila odbrana u koliko ona nije u mogućnosti da objasni šta želi time dokazati.

Nakon toga je usledila ranije najavljena kraća pauza nakon koje je Veće saopštilo odluku da će o zahtevu za izuzeće sudija Pretresnog veća odlučivati Vanraspravno veće, te da će se glavni pretres nastaviti u 12:00h istog dana.

* * *

Glavni pretres nastavljen je tek u 13:45h, kada je saopštena odluka Vanraspravnog veća da se zahtev odbrane za izuzećem sudija Pretresnog veća odbija i da, u skladu sa zakonom, protiv ovog rešenja nije dozvoljena žalba.

Glavna rasprava je potom nastavljena razmatranjem zahteva odbrane za odlaganje glavnog pretresa i razrešenje branioca po službenoj dužnosti.

Veće je konstatovalo da je suština ova dva zahteva zahtev odbrane da dobije audio snimke ili alternativno transkripte svedočenja datih prled MKSJ u slučaju Vasiljević na nekom od zvaničnih jezika BiH, kao i mogućnost razgovora sa osuđenim Mitrom Vasiljevićem koji se na izdržavanju kazne u Austriji, zatim sa Milanom Lukićem koji se nalazi u Argentini i Sredojem Lukićem koji se nalazi u pritvorskoj jedinici MKSJ u Sheveningenu.

Budući da su zahtevi za pribavljanje ovih dokaza, posredstvom OKO, upućeni MKSJ i vlastima u Austriji i da se očekuju odgovori, Veće smatra da je zahtev za razrešenjem branioca preuranjen te je odbilo da o tome u ovom trenutku raspravlja.

Veće je zatim odložilo nastavak glavnog pretresa za nepunih 30 dana očekujujći da će u tom roku odbrana doći do traženih dokaza, ali će se pre toga na današnjem ročištu nastaviti sa izvođenjem dokaza tužilaštva, odnosno sa direktnim ispitivanjem svedoka. Veće ne vereuje da bi direktno ispitivanje najavljenih svedoka moglo na bilo koji način da naruši prava optuženog na adekvatnu odbranu.

Reč je zatim dobio tužilac koji je pozvao prvog svedoka, Ramić Naila i upitao da li može druga dva najavljena svedoka da otpusti budući da nije ostalo dovoljno vremena za njihovo ispitivanje, što je sud potvrdio.

Nakon što je svedok upoznat sa svojim pravima i obavezama i položio zakletvu, Tužilac je otpočeo sa direktnim ispitivanjem:

Ramić Nail, radnik, rođen 08.12.1945, pre rata je živeo je u selu Žlijeb kod Višegrada odakle je izbegao tokom rata i sada živi u Sarajevu. Kaže da ne želi da se vraća kući jer strahuje za svoju bezbednost zbog pretnji koje je nedavno primio od nekih rođaka i prijatelja optuženog Šimšića. Kao primr naveo je da mu je prilikom nedavnog odlaska u Žlijeb, izvesni Lazo Šimšić rekao „Što ćeš ti ovdje Naile, ovdje tebi mjesta nema, idi u Pakistan, dokle se god srpsko zvono čuje tebi mjesta nema ovdje.“

Svedok je potom identifikovao optuženog u sudnici i izjavio da je pre rata bio u dobrim odnosima sa njim i njegovom porodicom, da su bili komšije, ali da se nisu često družili jer je Šimšić bio dosta mlađi od njega.

Ramić dalje navodi da je početkom rata, negde u februaru 1992., viđao optuženog Šimšića kako dolazi kući u policijskoj uniformi u društvu drugih uniformisanim licima od kojih je svedok neke prepoznavao kao svoje komšije dok su mu ostali bili nepoznati. Početkom marta iste godine je ova grupa uniformisanih i naoružanih lica među kojima je bio i optuženi u više prilika je pucala na svdedokovu kuću, a tri ili četiri puta su i ulazili u njegovu kuću i premlaćivali ga. Navodi da su mu govorili da ne sme paliti svetlo u kući i da ne sme nigde ići dok ga oni ne rasele.

Svedok kaže da je zbog učestalosti ovakvih napada napustio svoju kuću, početkom aprila 1992. i sakrio se u obližnju šumu. Dok se krio u šumi sretao je neke od komšija koji su iz sličnih razloga kao i on bežali iz sela i koji su mu govorili da mora bežiti dalje jer se Šimšići raspitivao gde se on nalazi i da će „Bobanova grupa“ uskoro doći po njega.

Polovinom juna 1992. svedok navodi da su ga nepoznati vojnici srpske vojske uhapsili u šumi i odveli u školu Hasan Veletovac u Višegradu gde je bio zatvoren sa još oko 200 civila među kojima se nalazilo mnogo žena i dece. Jedan od vojnika koje je zatekao u školi rekao mu je „Zdravo Naile, neka ti je sretno, šta ti se god noćas bude dogodilo kriv ti je Boban Šimšić, tvoj komšija“. Šimšić tada nije bio prisutan ali ga je Ramić već iste večeri video kada je došao u školu gde je, prema njegovoj tvrdnji vršio dužnost čuvara zatvorenika. Svedok kaže da ga optuženi nije direktno zlostavljao, ali da je svako veče kada je on bio na dužnosti čuvara uvodio u prostorje škole nepoznata lica koja su premlaćivala i na druge načine zlostavljala zatvorenike. Sam Šimšić je, kako navodi svedok, ponekad ostajao u prostoriji ispred koje su zatvorenici premlaćivani ili na drugi način zlostavljani, a ponekada je ulazio unutra i posmatrao.

U školi gde su bili zatvoreni, kako svedok opisuje, imali su WC i spavali su na podu, imali su vodu ali hranu nisu dobijali. Svedok je bio zatvoren oko 10-12 dana i svako veče je bio premlaćivan. Zatvorenike su ponekad batinali vojnici a ponekad civili koji su dolazili u školu. Jedne večeri su svedoka i još petoricu ili šestoricu muškaraca uveli u prostoriju koju svedok opisuje kao mračnu i usku gde su bile upaljene samo baklje. Nije mogao dobro da vidi ljude koji su ih tu doveli, naredili da se okrenu prema zidu i počeli da ih batinaju. Jedan od ljudi koji su ih batinali obratio se svedoku rečima: „Ja sam ti ovde Bog i batina“, i svedok tvrdi da je tada prepoznao glas Bobana Šimšića ali mu nije mogao videti lice. Udarali su ih čizmama i rukama, čupali im kosu i tukli ih dok ne bi izgubili svest. Svedok kaže da su sa njim u toj prostoriji još bili batinani izvesni Medo, Liska i Hurem Ramo koji su umrli i još dva ili tri lica koja nije poznavao. Svedok je još ispričao da je u jednom trenutku, ispod nekog stola u toj prostoriji video Hurem Šuhru kako leži bez svesti u pocepanoj odeći i sa iščupanom kosom. Nakon toga je izgubio svest i probudio se pored svoje supruge, koja je bila takođe bila zatvorena u školi. Supruga ga je tešila da će sve biti dobro ali je video da je i ona bila pretučena.

Svedok zatim govori kako je jednom prilikom, nakon premlaćivanja, zamolio Šimšića da mu pomogne rekavši mu da ne može više da izdrži batinanja, ali se optuženi samo nasmejao i nije mu ništa rekao.

Budući da je prostorija u kojoj su bili zatvorenici bila zapravo školska fiskulturna sala u kojoj se nalazio koš, svedok priča, kako je jednom prilikom grupa ljudi došla da tu igra košarku. Dok su igrali košarku postavili su Ramića ispod koša i gađali ga u glavu dok nije izgubio svest. Optuženi nije „igrao košarku“ sa ovim ljudima već je samo stajao u sali i posmatrao.

Na pitanje tužioca da su sa njim u prostorijam škole bili zatvoreni i Ismet Bulatović, Šemso Puljo i Enes Smajić, svedok je potvrdno odgovorio. Navodi još da su vojnici jednog dana izveli iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni svedoka sa pomenutom trojicom muškaraca. Negde na pola hodnika su svedoka vratili dok su njih trojicu odveli u nepoznatom pravcu. Kada je Bulatovićeva supruga, Rusmira, koja je takođe bila zatvoren u školi, upitala optuženog Šimšića gde ih odvode, on joj je odgovorio da ih odvode na razmenu i da će sa njima biti sve u redu, ali da ne zna šta će biti sa Nailom. Ismetu Bulatoviću, Šemso Pulji i Enes Smajiću se od tada gubi svaki trag.

Svedok još priča da su ga, dok je bio zatvoren u školi, nekoliko puta premlaćivali Sredoje i Milan Lukić. Njih dvojica su ga jednom naterali da trči po fiskulturnoj sali sve dok ne padne a kada bi pao šutirali su ga i udaraju dok se ponovo ne podigne i ne nastavi da trči. Prema Ramićevim navodima, optuženi je tada bio na dužnosti i misli da ga je on tada posmatrao ali nije siguran jer je često gubio svest.

Ramić je zatim ispričao da su jedne večeri vojnici izveli oko 10-15 muškaraca iz škole i rekli da njihove žene moraju da sakupe novac inače će ih odvesti na drinu gde će ih poklati i baciti u reku. Potom su im naredili da stanu u krug, dali im drveni štap i naredili im da naizmenično udaraju jedan drugog. Tada je svedok čuo Milana Lukića kako razgovara preko radio stanice sa nekim iz obližnjeg mesta Gornja Lijeska i da ga ta osoba pita šta rade tu sa tim ljudima i ko im je to dozvolio. On je odgovorio da imje dozvolio Šimšić Boban i predstavio se da su tu Lukić 1 i Lukić 2. Glas sa druge strane je odgovorio da ukoliko ne znaju šta će sa tim ljudima mogu da ih dovedu njima jer oni znaju šta će.

Svedok je potvrdio da su razni civili i vojnici dolazili i odvodili žene iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni i vraćali ih posle izvesnog vremena pretučene, iscepane i raščupane. Svedok veruje da su bile seksualno zlostavljane ali o tome niko među njima nije govorio. On zna da je oko 15 žena tako izvođeno ali ne želi da navodi njihova imena. Kaže da je optuženi bio često prisutan kada su one izvođene.

Tužilac je zatim zamolio Sud za dopuštenje da pita svedoka da razjasni neke detalje iz svedočenja na današnjem pretresu koji se razlikuju od svedočenja koje je dao u istrazi.

Branilac je uložio prigovor obrazlažući da podsećanje svedoka na neke detalje iz istrage podseća na fabrikovanje svedoka.

Sudija je rekao da je važno razjasniti šta je istina te da dopušta tužiocu da razjasni ova pitanja sa svedokom.

Prema zapisniku iz istrage svedok je izjavio da je optuženi Šimšić bio među vojnicima koji su „igrali košarku“ dok je svedok stajao ispod koša. Svedok je objasnio da je rekao da je Šimšić bio u toj grupi u smislu da su oni došli zajedno, ali da on sam nije „igrao košarku“ nego samo posmatrao.

U istrazi je svedok naveo da je u hodniku dok je bio batinan prepoznao glas Šimšića koji mu je rekao „Došao si Naile gde treba.“, dok je na današnjem pretresu rekao da mu je optuženi rekao „Ja sam ti ovde Bog i batina“. Svedok objašnjava da mu je optuženi rekao i jedno i drugo, odnosno da je rekao „Došao si Naile gde treba, ja sam ti ovde Bog i batina“.

Treće, svedok je u istrazi rekao da je razgovor preko radio stanice vodio Boban Šimšić dok je sada izjavio da je to bio Milan Lukić. Svedok je kaže da su svi oni imali radio stanice, ali da je razgovor vodio Milan Lukić. Šimšić je za to vreme naredio jednoj ženi, Hairi, da u školi sakupi novac od ostalih žena i da taj novac donese Lukiću da ne bi ubili izvedene muškarce. Ona je zatim donela kesu sakupljenog novaca i dala je Lukiću.

Svedok je u istrazi naveo je da su žene i devojke odvođene iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni uvek kada je tu bio Boban Šimšić, dok je danas izjavio da je on samo često bio prisutan kada su one odvođene. On je objasnio da je Šimšić često bio prisutan u samoj prostoriji ali da je on uvek bio u školi, odnosno na dužnosti kada su one odvođene. Svedok dodaje da je to značajneo jer recimo, kada je u smeni kao stražar bio izvesni Goran Miličević ništa se slično nije događalo jer on nije dozvoljavao da bilo ko ulazi u prostoriju gde su se nalazili zatvorenici.

Na kraju tužiočevog direktnog ispitivanja svedok je izjavo da će u ovom postupku zahtevati nadoknadu štete.

Tužilac je zatim priložio sudu kao dokaz dva zapisnika:

Zapisnik o saslušanju svedoka Sektora kriminalističke policije Goražde Br. 0702/3-1 od 27.01.2004. i Zapisnik o saslušanju svedoka Tužilaštva BiH Br. KTRZ 2/05 od 26.05.2005.

Predsedavajući sudija je upitao odbranu da li želi unakrsno da ispita svedoka. Branilac je zatražio da pre nego što odgovori upozna sud sa pismom koje je dobio od šefa Odsjeka krivične odbrane (OKO) Rupert Skilbeck-a jer je to neophodno da bi odbrana mogla da odgovori sudu na postavljeno pitanje.

Tužilac je uložio prigovor da odbrana, budući da nije do sada podnela predlog ni jednog dokaza nema pravo da oduzima vreme sudu uvodeći nove dokaze.

Sud je ipak dozvolio odbrani da upozna sud sa sadržajem pisma:

„Nakon odgađanja početka suđenja Bobanu Šimšiću kako bi se odbrani dalo više vremena da se pripremi, te nakon vašeg zahtjeva za pomoć koju ste uputili Sudu, OKO je pokušavao da dođe do informacija koje vam trebaju kako bi ste se adekvatno pripremili za odbranu. Primili smo kopiju pisma od sudije Dragomira Voukoja od 20.09.2005. godine i ako je kopija pisma stigla nama tek nešto kasnije. Kao što vjerovatno znate, službeni sporazum između Vlade BiH i Haškog Tribunala u smislu ove saradnje još ne postoji. Postoji prijedlog tog sporazuma pod nazivom >Sporazum između UN-a i Vijeća ministara BiH u pogledu saradnje povodom prijenos slučajeva i transfera spisa tužilaštva i dugih dokumenata MKSJ-a insitucijama BiH<. Ovaj sporazum se prije svega odnosi na tzv. slučajeve 11bis ali mnoga pitanja su slična ili ista kao i ona koja se mogu primjeniti na slučaj Šimišić a koja se blisko odnose na Haški Tribunal. Međutim, još nije poznato kada će ovaj sporazum biti potpisan. Takođe se vode neformalni razgovori u pogledu memoranduma sporazuma između Kancelarije za pravnu pomoć, Pritvora Haškog Tribuanla i OKO-a ali to ne može biti završeno dok prvi sporazum nije potpisan. Nakon prijema pisma sudije Vukoja započeo sam neformalnu prepisku sa Kancelarijom za pravnu pomoć i pritvor Registrara Haškog Tribunala te takođe sa Oficirom za vezu Haškog Tribunala ovdje u Sarajevu u pogledu najboljeg načina na koji se mogu pribaviti potrebne informacije.“

Nakon toga je upućeno pismo ambasadoru Republike Austrije u kome se traži pomoći u organizovanju posete zatvoreniku Vaseiljeviću ali još uvek nije stigao bilo kakav odgovor. Budući da je ovo prvi put da se ovakav zahe upućuje Haškom Tribunala OKO predpostavlja da će biti potrebano da se ispuni veći broaj formalnih zahteva. Očekuje se da će prve informacije stići već naredne nedelje, ali se ne očekuje da će bilo kakve dokumentacija biti pribavljena pre kraja meseca oktobra. Isto tako se očekuje da će i poseta zatvoreniku Vasiljeviću zahtevati isunjenje određenih procedura. Potrebno će biti takođe pribaviti austrijsku vizu kao i zahtevati od suda isplatu troškova ove posete unapred. Ukupna je procena OKO-a da će za pribavljanje ovog materijala biti potrebna najmanje dva meseca.

Odbrana je kopiju dopisa dobijenog od OKO-a priložila Sudu. Branilac je potom objasnio da odbrana želi unakrsno ispitati prisutnog svedoka, ali da im je potrebno još vremena da se pripreme, odnosno da je pristup navedenim informacijama i dokumentima neophodan da bi se odbrana pripremila za unakrsno ispitivanje.

Sudija je upozorio odbranu da je optužnica već uveliko stupila na snagu i da se proces ne može sada vraćati u fazu istrage čak ni na strani odbrane. On je dodao da je Sud spreman da izađe u susred odbrani davanjem razumnih rokova za pripremu ali da mora voditi računa i o interesima pravde te da se suđenje ne može odlagati u nedogled.

Branilac je istakao da je Tužilaštvo imalo tri godine i iza sebe čitav državni aparat da pripremi optužbu. Ponovio je da su za odbranu svedočenja svedoka u MKSJ procesima izrazito značajni za odbranu.

Sudija je podvukao da je na internetu moguće naći veliki deo dokaza koji su izvedeni pred sudom i dao odbrani veb adrese MKSJ.

Tužilac je rekao da je odbrani ipak bilo dovoljno mesec dana da se pripremi za jedno unakrsno ispitivanje.

Branilac je odgovorio da odbrana ne može putem javnih dokumentata da dodje do svedoka čiji je identite je zaštićen a čija su svedočenja neophodna odbrani. On ističe da nije isključena mogućnost da je upravo ovaj svedok svedočio u slučaju Vasiljević ali pdo zeštitom i jedno takovo saznjanje i upoznavanje sa njegovim iskazom datim pred MKSJ bi bilo krucijalno za pripremu unakrsnog ispitivanja. Kao primer, branilac navodi da se u slučaju Vasiljević pojavljuje određeni broj zaštićenoh svedoka koji su bili zatvoreni u školi Hasan Veletovac u Višegradu. Ponovio je da ne može pripremit odbranu ukoliko ne dodje do traženih informacija.

Predsedavajuću sudija je zaključio ročište najavom da će se glavni pretres nastaviti 11.11.2005. sa početkom u 9:00h. Za sledeći glavni pretres zakazano je unakrsno ispitivanje svedoka Ramić Naila kao i nastavak izvođenja dokaza tužilaštva saslušanjem druga dva svedoka koja su bila najavljena.

Tužilac je saopštio Sudu da odbrana neće biti u mogućnosti da se drži priloženog plana izvođena dokaza budući da su mnogi od svedoka optužbe žrtve za koje dolazak na sud i priprema za svedočenje predstavlja veliki stepen stresa i da tužilaštvo neće uspeti da svedoke dovodi iz meseca u mesec i da je teško da oni čekaju po mesec dana između direktnog i unakrsnog ispitivanja.

Branilac je odgovorio da odbrana neće moći da izvede ni jedno unakrsno isptivanje pre pribavljanja traženih dokaza.

Predsedavajući je tada najavio da će sud sada ipak napraviti još jednu pauzu od 10 minuta pore nego što zakljulči današnje ročište.

Nakon pauze je saopšteno da će nastavak glavnog pretresa kao što je rečeno biti 11.11.2005. Sud će se truditi da u budućnosti ne ometa planirani raspored izvođenja dokaza optužbe i da će pokušati da održi očekivanu dinamiku glavnog pretresa. Predsedavajući je upozorio odbranu da mora precizirati koji su tačno dokazi potrebni iz MKSJ-a i da ne može u ovj fazi postupka imati tako široke i uopštene zahteve, kao i da ima obavezu da najpre iskoristiti sve informacije koje su javno dostupne putem interneta na zvaničnim jezicima BiH.

Zapažanja posmatrača

1. Nastavak glavnog pretresa održan je u znatno manjoj prostoriji Sudnice broj 3 nego što je to bio slučaj na prethodnom ročištu. Razlog je bio da je u velikoj Sudnici broj 4, u kojoj je održano predhodno ročište, bilo u toku suđenje za organizovani kriminal koje je privlačilo veliku medijsku pažnju. Novinari su pratili suđenje sa galerije za javnost. Zbog ograničenog broja mesta u sudnici prednost su dobile žrtve i rodbina žrtava, rodbina optuženog, pa potom novinari, za njima predstavnici međunarodnih organizacija i na kraju predstavnici nevladinih organizacijia, studenti i drugi građani, te zaposleni u Sudu. Skučen prostor u galeriji za javnost je doveo do manjeg verbalnog sukoba između žrtava i rodbine optuženog ali su se nakon upozorenja sudskog obezbeđenja obe strane uzdržale.

2. Na osnovu razgovora sa posmatračima suđenja i novinarima koji su pretres pratili posredstvom simultanog prevoda na engleski jezik posmatrač je saznao da je bilo određenih problema sa prevodom. Pregledom video snimka suđenja na kome se mogu čuti istovremeno originalni jezik i prevod, mogu se uočiti dva problema:

Prvi je da stranke nisu dobro unapred pripremljene i upozorene da moraju govoriti sporije, praviti pauze između rečenica, kao i da moraju striktno govoriti u mikrofon da bi se omogućilko adekvatno prevođenje. Propuste sa nepravilnim korišćenjem mikrofona su pravile sve strane, tako da su delovi prevoda izostali, ali je sa najveći problem nastao tokom direktnog ispitivanja svedoka. Ovakav propust nije malog značaja budući da se dva člana Pretresnog veća oslanjaju isključivo na prevod.

Drugi problem je da sami prevodioci nisu upoznati sa pravnom terminologijom. Najčešći probelm predstavljali su prevodili međunarodnih instrumenata koji su pominjani tako da se iz prevoda nije moglo zaključiti o kom je dokumentu reč.

3. Predstavnici medija, međunarodnih organizacija, domaćih i stranih nevladinih organizacija koji nisu prisustvovali prethodnom ročištu nisu bili upoznati sa mogućnostima podrške i pružanja informacija koje su im dostupne u službi za informisanje javnosti. Mnogi novinari su međusobno razmenjivali kopije optužnica i nije im bila poznata mogućnost obraćanja službi za informisanje javnosti niti dostupnost audio i videdeo snimaka suđenja. Predstavnici službe za informisanje jesu mahom bili prisutni tokom pauza suđenja, budući da u sudnici nije bilo dovoljno mesta, ali mnogi od prisutnih nisu znali da im se mogu obratiti za pomoć radi dobijanja potrebnih informacija.

4. Predstavnici elektronskih medija koji su očekivali da će, kao o ranije, na kraju dana dobiti snimak celog ročišta, i bili su vidno razočarani kada su saznali da će zbog ograničenih tehničkih mogućniosti suda dobiti samo polovinu snimaka, a da će druga polovina biti dostupna tek sutradan. Naime, potrebno je dva sata nakon završetka ročišta da bi se proizveo jedan snimak tako da zbog dužine trajanja ročišta tehnička služba nije mogla u okviru svog radnog vremena da napravi kompletne snimke za medije. Snimak koji su mediji dobili istog dana nije sadržao direktno ispitivanje prvog svedoka tužilaštva koji je bio najznačajniji za medije, što je rezultiralo veoma šturim izveštajima u elektronskim medijima tog dana.

Sud očekuje da uskoro dobije tahnička sredstva koja će omogućiti da se ovaj problem prevaziđe.

4. Zbog neočekivano sporog razvoja procesa, dugog čekanja na svedočenje kao i zbog zahteva odbrane za dodatnim veštačenjima svedoci – žrtve su iskazali svoje nezadovoljstvo tvrdeći da ne žele ponovo da dolaze da svedoče i čini se da je tužilac, što je i sam reko u sudnici, imao ozbiljnih problema da reši ovaj problem.

5. Što se samog direktnog ispitivanja svedoka tiče, ostaje utisak da svedok nije bio dobro pripremljen. Naravno, ne u smilu u kome je branilac uložio prigovor, jer priprema svedoka ne znači instrurinaje svedoka. Svedok se mora pripremiti na koji će način biti ispitivan, na koji način i sa kolikom preciznošću mora saopštavati ono što želi da kaže da bi se to moglo na adekvatan način razumeti, da bi se omogućilo prevođenje i slično.

7. Što se strategije odbrane tiče, tačno je da izgleda da vodi ka nesrazmernom odugovlačenju procesa kako je to primetio tužilac, kao i da je spektar njihovih zahteva za dokazima previše širok i apstraktan za fazu postupka u kojoj se nalaze, ona ipak otvara jedno interesantno pitanje – da li i u kojoj meri odbrana ima pravo da istražuje? Nema zabrane u tom smislu i jasno je da ona ima pravo i obavezu da pribavlja dokaze, ali sada vidimo da tu postoji značajn o vremensko ograničenje koje vodi ograničenju obima istrage kojoj odbrana realno može da pristupi. Čini se da će ovaj postupak morati da postavi taj okvir koji nedostaje i da je branilac uočio tu prazninu koja dobija značaj tek u predmetima velike složenosti kao što je ovaj te je iskoristio kao deo svoje strategije za dobijanjem vremena.

8. Uprkos komplikovanij situaciji u kojoj se našlo, Pretresno veće, kao i sam Sud, pokazali su izrazitu spremnost da proces vode što efikasnije sa minimumom odugovlačenja sa njihove strane. To je nesumnjivo demonstrirano u situaciji gde je Sud u samo nekoliko sati uspeo da sazove Vanraspravno veće, donese rešenje i nastavi sa pretresom u toku jednog dana.

[1] Član 29.

Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Share