Žalba Vrhovnom sudu Srbije protiv presude Flori Brovini

Branilac Flore Brovine, advokat Rajko Danilović, koga je angažovao Fond za humanitarno pravo, uložio je žalbu Vrhovnom sudu Srbije protiv presude Okružnog suda u Nišu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničkog stanja i zbog odluke o kazni. Branilac predlaže Vrhovnom sudu da ukine presudu i predmet vrati Okružnom sudu u Nišu na ponovno odlučivanje ili da je preinači tako što će optuženu Floru Brovinu osloboditi od optužbe.

Branilac predlaže Vrhovnom sudu da postupi prema čl. 385. Stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljem tekstu ZKP), i optuženoj ukine pritvor. Ukoliko Vrhovni sud prihvati žalbeni predlog da se presuda Flori Brovini ukine, odbrana će na sednici Vrhovnog suda, u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku, predložiti jemstvo.

Bitne povrede krivičnog postupka

Donošenjem presude koja se zasniva isključivo na sadržaju policijskih zapisnika o ispitivanju okrivljene, Sud je drastično odstupio od Zakona o krivičnom postupku koji u članu 86. propisuje da se osuđujuća presuda ne može zasnivati isključivo na izjavama sadržanim u zapisnicima organa unutrašnjih poslova.

Da bi se mogla primeniti odredba člana 84. stav 1. tačka 2. ZKP, koji reguliše korišćenje izdvojenih zapisnika, neophodno je da su oni prethodno izdvojeni u skladu sa članom 83. Međutim, sud je učinio bitnu povredu zakona time što je doneo rešenje o čitanju na glavnom pretresu zapisnika koji nisu bili izdvojeni u poseban omot, već ih je sudu na glavnom pretresu predao tužilac.

Primena inače izrazito restriktivnih odredbi gore navedenog člana ne predviđa da sudu tužilac predlaže korišćenje zapisnika. Neizdvojeni zapisnici organa unutrašnjih poslova ne mogu se čitati ni na zahtev okrivljenog, a kamoli na zahtev tužioca. Prihvatanjem tužiočevog predloga, sud je postupio protivno zakonu.

Osim toga, zakon ne dopušta selektivno čitanje izdvojenih zapisnika. Iako je optužena, dok je bila pritvorena od strane policije ispitivana 18 puta, sud je rukovođen samo njemu znanim kriterijumom, ili možda okolnošću da je tužilac sudu na glavnom pretresu predao samo ta dva zapisnika, odlučio da pročita isključivo zapisnike od 24. i 29. aprila 1999. godine.

Posebno ozbiljnu povredu prava u ovom postupku predstavlja okolnost da je sud odobrio tužiočevu zloupotrebu Zakona o krivičnom postupku. Okolnost da tužilac na istom glavnom pretresu na kome iz svog dosijea vadi dva selektivno odabrana zapisnika, preinačuje optužnicu u pogledu pravnog opisa dela da bi se mogla primeniti odredba člana 84. stav 1. tacka 2. koja zahteva da su u pitanju krivična dela za koja je propisana kazna zatvora od 20 godina ili teža kazna, potvrđuje da je reč o političkom procesu koji se može voditi samo montiranjem dokaza.

Nedostaci same pismeno izrađene prvostepene presude čine bitnu povredu odredbe iz tačke 11. stava 1. člana 364. ZKP, jer je izreka presude nerazumljiva po sebi, protivurečna razlozima presude, a o mnogim odlučnim činjenicama koje se odnose na radnje izvršenja krivičnog dela uopšte nisu dati razlozi.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

U ovoj presudi, kao i tokom čitavog postupka, utvrđivanje činjenica zamenjeno je iznošenjem tvrdnji koje predstavljaju stereotipe o etničkim Albancima na Kosmetu.

Izreka presude i njeno obrazloženje, siromašno razlozima i ocenama, zasnivaju se na predrasudi da su ciljevi političkog ili drugog javnog delovanja svih Albanaca na Kosmetu bez izuzetka usmereni na stvaranje “neprijateljskih udruženja” čiji je cilj “otcepljenje” Kosova. Stoga se u presudi koristi neprecizan i neodređen termin “pod plaštom ove organizacije”, za označavanje udruženja “Liga albanskih žena”, vanstranačke i nevladine organizacije čiji primarni cilj je emancipacija alabanskih žena. Korišćenje ovakvog, vanpravnog termina, ukazuje na shvatanje suda da albanske demonstracije same po sebi uvek predstavljaju “neprijateljski čin”. Na sličan način, udruženje “Liga albanskih zena”, koje javno deluje i sarađuje sa drugim sličnim organizacijama u SRJ i inostranstvu, postaje udruženje koje “radi na prikupljanju sredstava za rad drugih ilegalnih organizacija i udruženja sa istim ciljem i platformom”.

Prvostepena presuda bez podloge u bilo kakvim dokazima, utvrđuje da je optužena u prvoj polovini 1999. godine učestvovala u stvaranju “terorističkih bandi tzv. Oslobodilačke vojske Kosova”, premda se okrivljena svojom ukupnom javnom delatnošću zalagala i opredeljivala za mirna i politička rešenja konflikta.

Iako je optužena tvrdila da većina navoda iz pročitanih zapisnika nisu tačni i svoju psihičku torturu ilustrovala pričom o slonu koji je priznao da je žirafa, prvostepeni sud je odmah nakon čitanja pomenutih policijskih zapisnika, u kojima se okrivljena samooptužuje, završio pretres i optuženu oglasio krivom. Time je sud postupio protivno svojoj zakonskoj obavezi da, i kad ima priznanje okrivljenog, prikupi i druge dokaze.

Povreda krivičnog zakona

Iz okolnosti da “Liga albanskih žena” kao nevladino, nestranačko udruženje građana nije ni deklarativno ni praktičnim delovanjem bilo usmereno na ciljeve određene prvostepenom presudom – “…stvaranje udruženja radi vršenja krivičnih dela…” protiv ustavnog uređenja i bezbednosti SRJ, a čije postojanje je neophodna pretpostavka primene člana 136. Krivičnog zakona SRJ, proizilazi da je pogrešno primenjen krivični zakon.

Stavljanje znaka jednakosti između ciljeva zbog kojih je stvorena “Liga albanskih žena” i udruženja čija je svrha navedena u članu 136 KZ SRJ, činjenično je pogrešno, a pravno neodrživo i samo po sebi govori da je sud bio pod uticajem predrasuda a ne pravnih razloga.

Share