Presuda Veća za ratne zločine nije pravična – ni za žrtve ni za optužene

Presuda Veća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, kojom su bivši komandir policijske stanice u Suvoj Reci Radojko Repanović i policajac Slađan Čukarić osuđeni na po 20 godina zatvora, rezervista Miroslav Petković na 15 godina i bivši inspektor Državne bezbednosti Milorad Nišavić na 13 godina zatvora, a Radoslav Mitrović, bivši komandir 37 odreda PJP, pomoćnik komandira policijske stanice u Suvoj Reci Nenad Jovanović i rezervista Zoran Petković oslobođeni krivične odgovornosti za ubistvo 49 članova porodica Berisha i Abdullaha Elshanija nije pravična ni prema žrtvama ni prema optuženima.

Suđenje je porodicama žrtava donelo više znanja o poslednjim trenucima njihovih najbližih – da su preživeli molili Velibora Veljkovića [svedoka na suđenju] da im pomogne, a da je on  optuženom Miroslavu Petkoviću prijavljivao da ima živih, nakon čega je usledio obračun sa ranjenim ljudima. Tog optuženog, sudsko veće je kaznilo sa 15 godina, iako nema nijedne olakšavajuće okolnosti koja bi mogla opravdati takvu kaznu.

Sudsko veće je oslobodilo optuženog Mitrovića, najvišeg po rangu među optuženima, kojem je  nadređeni bio general Sreten Lukić, načelnik Štaba MUP-a za Kosovo. Lukić je osuđen pred Haškim tribunalom za ubistva, deportacije i progone albanskog stanovništva [učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu]. Sudsko veće, kojim je predsedavala sudija Vinka Beraha Nikićević, nije uzelo u obzir presudu Haškog tribunala protiv Milutinovića i generala, kojom je utvrđeno da su ubistva i proterivanje Albanaca vršeni prema naredbama Štaba MUP-a za Kosovo, a koje su na terenu, po hijerarhiji, provodili odredi za čišćenje terena: 37, 23. i drugi akcijski odredi Posebnih jeidnica policije.

Oslobađanjem od odgovornosti komandata 37. odreda, sudsko veće je ubistva 49 članova porodica Berisha kvalifikovalo kao lokalni incident za koji su odgovorni komandir policijske stanice i trojica policajaca, od kojih jedan nije živ. Nema spora da je komandir policijske stanice odgovoran zato što je poslušao naređenje komandanta 37. odreda za vršenje krivičnih dela, ali je optuženi Mitrović odgovoran, po komandnoj odgovornosti, ali i zbog direktnog naređivanja. Obrazloženje sudskog veća da nije utvrđeno da je optuženi Mitrović izdao bilo kakvo naređenje koje je dovelo do izvršenja krivičnog dela je neubedljivo, jer se tokom suđenja pokazalo da je bilo zločina gde god su boravili pripadnici 37. odreda PJP.

Odluka sudskog veća da oslobodi komandatna 37 odreda povukla je za sobom i oslobađanje od odgovornosti pomoćnika komandira policijske stanice, jer je on u istrazi i tokom suđenja bio odlučan u tome da mu je komandant 37 odreda 26. marta 1999. godine ujutru ispred policijske stanice naredio da okupi policajce i krene Reštanskim putem, za pripadnicima 37 odreda.
Sudsko veće nije dalo ubedljivo obrazloženje zašto oslobađa optuženog Zorana Petkovića. Ostalo je nejasno šta je presudilo da sud poveruje tom optuženom da nije bio na mestu ubistva, a ne svedoku Marjanu Krasniqiju koji je tvrdio da ga je video kako vozi kamion sa leševima ubijenih članova porodica Bersiha.

Sudsko veće je bilo blago prema bivšem inspektoru Državne bezbednosti Miloradu Nišaviću, koji je svoju ličnu osvetu uklopio u delovanje Posebnih jedinica policije i lokalne policije. Za njega, rat na Kosovu bila je prilika da se, između ostalog, osveti Berishama, u čiju kuću je prešla kancelarija misije OEBS-a nakon napuštanja hotela Boss u vlasništvu braće Nišavić. Kazna od 13 godina je neodgovarajuća za krivično delo koje je počinio policijski službenik Milorad Nišavić.
Porodice žrtava, koje je policija često i po dva sata držala na graničnom prelazu Merdare dok ne bi stigla dozvola za njihov prelazak na teritoriju Srbije, pratile su suđenje u stalnom strahu i pod pritiskom svoje sredine zbog toga što učestvuju u suđenjima u Srbiji, ali i sa ličnim osećanjem obaveze da duguju žrtvama da se utvrdi i čuje istina. Porodice žrtava, preživela Shyrete Bersiha i drugi albanski svedoci sa Kosova časno su svedočili, pomogli su da se čuje istina o tome šta se dogodilo u Suvoj Reci. To je sada javno znanje. Za razliku od njih, svedoci Srbi iz  Suve Reke i Prizrena  sebe i celu srpsku zajednicu odslikali su kao neljude.

Nataša Kandić, zastupnica porodica žrtava u predmetu Suva Reka/Suharekë

Share