Ispitati okolnosti oko hapšenja Vladana Batića

U cilju razjašnjenja okolnosti oko hapšenja bivšeg ministra pravde Vladana Batića i direktora Uprave za izvršenje zatvorskih sankcija Dragana Vulića, Fond za humanitarno pravo zahteva da se ispitaju sve činjenice vezane za oslobađanje Nenada Jovanovića iz Centralnog zatvora u Kruševcu 7. juna 2003. godine.

Puštanje na slobodu člana kruševačke kriminalne grupe treba rasvetliti utoliko pre, što mnoge činjenice dovode u pitanje osnovanost hapšenja Batića i Vulića, i bude sumnje u postojanje političkih motiva za ovakvo postupanje državnih organa.

Podsećamo da su prema licima koja su lišena slobode u toku trajanja vanrednog stanja za vreme akcije “Sablja”, među kojima je bio i Nenad Jovanović, primenjivane odredbe lex specialisa (Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, „Službeni glasnik Republike Srbije” br. 42/02, 27/03. i 39/03) koje su regulisale pitanja tzv. preventivnog zadržavanja. Nakon podnošenja nekoliko predstavki za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredaba 15b, 15v, 15g, 15d, 15ž i člana 15z stav 2. Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, Ustavni sud Srbije doneo je 5. juna 2003. godine rešenje kojim se obustavlja izvršenje pojedinačnih akata i radnji koje su preduzete na osnovu članova 15v, 15g i 15d osporenog zakona, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

Fond za humanitarno pravo smatra da u skladu sa odlukom Ustavnog suda kojom su suspendovani pojedini članovi Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, rešenje o zadržavanju Nenada Jovanovića, koje je doneto na osnovu tog lex specialisa više nije moglo da ima pravno dejstvo. Odlukom Ustavnog suda, postalo je protiv pravno svako lišavanje slobode lica koja su zadržana na osnovu neustavnih zakonskih odredbi.

Odluka Ustavnog suda Srbije stupila je na snagu u trenutku objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srbije”. Međutim, iako je rešenje Ustavnog suda o obustavljanju izvršenja akata i radnji na osnovu osporenih odredbi lex specialisa objavljeno 10. juna 2003. godine u “Službenom glasniku”, smatramo da treba uzeti u obzir nekoliko činjenica: prvo, Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da se posledice primene navedenih zakonskih odredbi ne mogu u potpunosti otkloniti, posebno kada se radi o zaštiti ustavnih sloboda i prava utvrđenih odredbama članova 16, 22. i 24. Ustava Republike Srbije i načela ustavnosti i zakonitosti, pa bi stoga izvršavanjem akata i radnji na osnovu osporenih zakonskih odredbi moglo doći do štetnih posledica; drugo, preventivno zadržavanje određenih lica bez odluke suda, predstavlja grubo kršenje osnovnih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima; treće, iako rešenje Ustavnog suda stupa na snagu danom objavljivanja u “Službenom glasniku”, smatramo da odluka stiče pravni legitimitet već samim činom njenog donošenja. Imajući u vidu opasnosti od mogućih štetnih posledica zbog neustavnog lišenja slobode, bilo bi nedopustivo da protivpravno stanje traje sve do nastupanja jednog, iako s aspekta pravne sigurnosti bitnog momenta, ipak formalno-pravnog čina kakvo je objavljivanje rešenja Ustavnog suda u “Službenom glasniku”. Zaštita i sprovođenje zajamčenih ustavnih prava, kao što je pravo na ličnu slobodu, treba da bude osnovni pravni interes. Konačno, utvrđena neustavnost zakonskih odredbaba lex specialisa o suzbijanju ogranizovanog kriminala, svakako dovodi do ponovne primene odredbi Zakonika o krivičnom postupku, pa samim tim i njegovog sprovođenja u slučajevima određivaja pritvora.

Prema jednom pravnom mišljenju, mera privremenog zadržavanja ne znači da sva lica koja su preventivno zadržana treba pustiti na slobodu. Međutim, mi smatramo da bi oslobađanje omogućilo prelaz iz neprava u pravo. Naime, ako je Ustavni sud stavio van snage sva rešenja o zadržavanju lica doneta na osnovu osporenih odredaba lex specialisa, onda bi pomenuto pravno mišljenje dovelo do situacije da nadležni sud rešava i eventualno odredi pritvor licu koje je protivpravno lišeno slobode, i kome je već protivpravno određen pritvor. Iz takvog protivpravnog stanja nikako ne smeju proisteći dalje odluke nadležnog suda. Kao jedino rešenje nameće se zaključak da se trenutkom obustavljanja pojedinačnih akata osporenog zakona, sva lica nalaze u nezakonitom pritvoru, te da bi svako duže zadržavanje predstavljalo dalje povrede osnovih prava i sloboda.

Ukoliko navedene okolnosti smestimo u kontekst lišenja slobode bivšeg ministra pravde Vladana Batića i direktora za izvršenje zavodskih sankcija Dragana Vulića može se zaključiti, da u pogledu eventualne krivične odgovornosti bivšeg direktora Uprave za izvršenje zavodskih sankcija Dragana Vulića i upravnika CZ iz Kruševca, treba uzeti u obzir navedeno rešenje Ustavnog suda Srbije kojim su sva pojedinačna akta i radnje Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, stavljene van pravne snage. Imajući u vidu da je Nenad Jovanović pušten na slobodu 7. juna 2003 godine, dakle u trenutku kada je Ustavni sud obustavio primenu sporenih zakonskih odredaba odredbe lex specialisa, čime je, po našem mišljenju, lišenje slobode na osnovu tog zakona postalo protivpravno, puštanja na slobodu otklanja prethodnu nezakonitost i sprečava nastupanje štetnih posledica.

Imajući sve ovo u vidu, lišenje slobode Vladana Batića i saradnika bivšeg ministra pravde Republike Srbije Dragana Vulića dovodi u pitanje osnovanost postupanja nadležnih državnih organa i budi sumnje u postojanje nekih drugih, pre svega političkih motiva.

Share